OVO JE DOKAZ DA DINAMO NE BI PROPAO BEZ MAMIĆA

1859e22d-6a7c-44a3-82f1-4a56f78542e8

Investicije Zdravka Mamića su tragično loše, a predsjednici prije njega su bolje poslovali, piše Totalsport. Isti portal piše kako su Canjuga i Zajec bili bolji menadžeri od Mamića i da klub ne bi probao njegovim odlaskom. Njihov tekst prenosimo u cijelosti:

‘Mamićevi branitelji i zagovornici navode trgovanje igračima odnosno sposobnost maksimiziranja vrijednosti izlaznih transfera Dinamovih igrača najvećom od njegovih mnogobrojnih vrlina.

Daleko je zanimljivije da mu talent pri prodaji igrača podjednako priznaju i protivnici. Jedni i drugi idu dotle da Mamićevu vještinu trgovanja drže osnovnim preduvjetom razmjernoga ekonomskog blagostanja u kojemu se maksimirski klub već godinama nalazi.

Mogao bih se složiti da Mamić ima izraženu sposobnost unovčavanja talenta. Mogao bih ga za ovu priliku čak usporediti s mletačkim majstorima trgovine. Ili kako bi on to radije rekao – venecijanskim.

Tu bih ipak stao. Prvo, Mamićev trgovinski talent ograničen je na prodaju. Njegove su investicije, osobito one skuplje, većinom tragično loše.

Drugo, prodajne mogućnosti izvršnog dopredsjednika smiješno je i štetno vezati uz prilike klupskog blagostanja ili opstanka, kako se to opet često, a pretjerano i nepromišljajući čini. Tvrditi da nitko drugi ne bi mogao prodavati igrače kao što ih prodaje Mamić zabluda je i mistifikacija.

Automatski, naravno, i materijal za Demi(s)tifikatora.

Čak i površan povratak u prošlost jasno otkriva da je transfera u Maksimiru bilo, i to velikih, i prije Mamića.

Uzmimo, primjerice, onaj Darija Šimića iz siječnja 1999. godine. Prema dostupnim podacima, za koje ne možemo biti sigurni da su točni, dotični je bio vrijedan 11 milijuna eura. Eurozone i eura tada, međutim, nije bilo, pa se možemo samo nadati da su na Transfermarktu, referentnoj točki kad su podaci u pitanju, bili realni pri konverziji.

Ono što se kod pregledavanja davnih transfera previđa jest inflacija, odnosno indeksirana vrijednost novca koja se kroz vrijeme mijenja. Uzmemo li kao godišnji iznos inflacije prosjek od 3%, dolazi se do iznosa od nekih 45% kumulativne inflacije, što bi značilo da iznos transfera treba utoliko uvećati. Dakle, umjesto 11, u današnjem bi novcu Šimićev transfer iz Croatije u Inter vrijedio 16 milijuna eura.

Iste sezone kad i Šimića, samo šest mjeseci ranije, Canjugina je administracija prodala i Marka Viduku odnosno Silvija Marića, ukupno za desetak milijuna eura, što bi danas, dakle, iznosilo preko 14 milijuna eura.

Ako su unutar šest mjeseci prodali tri igrača za 30 milijuna eura u današnjem novcu, očito su Canjuga i njegovi operativci bili podjednako uspješni prodavači kao što je Mamić, unatoč činjenici da baš i nemamo razloga pamtiti kao naročito sposobnu upravu.

Pozornost još više zaslužuju izlazni transferi Velimira Zajeca, ne osobito uspješnog trenera, ali definitivno menadžera koji je prilikom obadvaju svojih direktorskih mandata znao jednako dobro prodati, ali i daleko povoljnije a kvalitetnije kupiti (Zajecove dobre kupovine, doduše, odnose se samo na njegov prvi mandat, krajem 80-ih).

Tako pouzdano znamo da je Igor Bišćan potkraj 2000. godine transferiran u Liverpool za astronomskih 17 milijuna maraka, što bi u današnjem novcu iznosilo 12 milijuna eura. Unutar šest mjeseci Canjugina je administracija prodala trojicu za 30 milijuna eura u današnjem novcu, a unutar 12 mjeseci Zajecova za 32. Gdje je tu osobita razlika u trgovačkoj sposobnosti između Mamića i njegovih prethodnika?Sedam mjeseci kasnije Boško Balaban otišao je u Aston Villu za otprilike jednaki iznos (16 milijuna DEM). Stjepan Tomas je u kratkome formalnopravnom razdoblju između Canjuge i Mamića (jer Mamić je zapravo bio prisutan u klubu odmah nakon Canjugina odlaska) prodan Vicenzi za današnja 4.5, a Tomo Šokota Benfici za današnjih 2.2 milijuna eura.

Unutar samo 12 mjeseci Zajec je, dakle, prodao igrača u protuvrijednosti 32 milijuna današnjih eura.

Gdje je tu osobita razlika u trgovačkoj sposobnosti između Mamića i njegovih prethodnika, meni nije jasno, čak i uz činjenicu da inflacija dodaje značajnu vrijednost na tri najveća Mamićeva transfera (Modrićev bi tako danas vrijedio 24 a ne 21, a Ćorlukin odnosno Eduardov oko 15 umjesto 13 milijuna eura).

Štoviše, ova kratka analiza pokazuje da vrijednost Mamićevih prodaja u novije vrijeme pada u odnosu na tri njegova zlatna transfera kao i u odnosu na one iz Canjugine odnosno Zajecove ere. Primjerice, prije godinu dana, dakle uz zanemarivu inflaciju, Mateo Kovačić otišao je za 11 milijuna eura plus bonuse koji, s obzirom na to koliko odnosno koliko uspješno igra, zasad baš i nisu na obzoru.

Osobita razlika između Mamićeve prakse poslovanja odnosno upravljanja u odnosu na praksu njegovih prethodnika ipak postoji, i to očita. Dok je Canjugin i Zajecov klub davao ostatku HNL-a da živi (premda to ne znači da Canjuga i Zajec, ili ostali hrvatski klubovi, ne bi drukčije da su i kad bi mogli), Mamić je ustrojio mašineriju koja već desetak godina poput cunamija ostalim hrvatskim klubovima odnosi generacije najdarovitije djece. Gotovo da nema akcije neke od mlađih HNS-ovih selekcija, od U15 do U18, a da se novinari ne čude kako je od 11 prvotimaca njih deset iz Dinama. Jasno je da izvanredno organizirana i razgranata mreža skauta usisava sve što je dobro diljem zemlje.

Naravno da je ta praksa za Dinamo dobra i vrlo unosna, no ona ostatak HNL-a dramatično osiromašuje, jer drugi klubovi gube supstancu a time i priliku za razvoj.

Nije teško zaključiti da je takvo Dinamovo ponašanje višestruko štetno. Da primijenimo jezične vratolomije poštovanog kolege Ivice Blažička (nipošto ne i stavove!), radi se o klasičnoj “gobacizaciji” odnosno “miličevićizaciji” sporta. Sjetit ćete se što su Zoran Gobac i Božo Miličević bili radili ostatku nacionalne rukometne odnosno košarkaške konkurencije, a sve zato da bi ostali “jedini na kopanji”. Da, možda je hrvatska rukometna reprezentacija uspješna momčad. No, koliko bi tek bila uspješna da postoji još jedan ili još dva kluba Zagrebove snage. A svi znamo da rukomet nije tako skup sport, definitivno ne poput nogometa ili košarke.

Zaključno, Mamićevu uspješnu prodajnu aktivnost treba gledati upravo kroz prizmu proždirača supstance. Nekad su, u vrijeme Jurice Vranješa i Marka Babića, i Osječani mogli raditi višemilijunske transfere. Mogao je to Hajduk, mogli su poneki put i Varteks, Zagreb ili Rijeka.

Bazen iz kojeg su prodavale bivše uprave bio je daleko skromniji i prijateljskiji po neposredno okružje no što je današnji. Ako je odumiranje ostalih klubova primjerena cijena uspješne trgovinske bilance jednoga, najjačeg među njima, onda je Mamić doista uspješan menadžer.’

D.V.

Mamićevi branitelji i zagovornici navode trgovanje igračima odnosno sposobnost maksimiziranja vrijednosti izlaznih transfera Dinamovih igrača najvećom od njegovih mnogobrojnih vrlina.

Daleko je zanimljivije da mu talent pri prodaji igrača podjednako priznaju i protivnici. Jedni i drugi idu dotle da Mamićevu vještinu trgovanja drže osnovnim preduvjetom razmjernoga ekonomskog blagostanja u kojemu se maksimirski klub već godinama nalazi.

Mogao bih se složiti da Mamić ima izraženu sposobnost unovčavanja talenta. Mogao bih ga za ovu priliku čak usporediti s mletačkim majstorima trgovine. Ili kako bi on to radije rekao – venecijanskim.

Tu bih ipak stao. Prvo, Mamićev trgovinski talent ograničen je na prodaju. Njegove su investicije, osobito one skuplje, većinom tragično loše.

Drugo, prodajne mogućnosti izvršnog dopredsjednika smiješno je i štetno vezati uz prilike klupskog blagostanja ili opstanka, kako se to opet često a pretjerano i nepromišljajući čini. Tvrditi da nitko drugi ne bi mogao prodavati igrače kao što ih prodaje Mamić zabluda je i mistifikacija.

Automatski, naravno, i materijal za Demi(s)tifikatora.

Čak i površan povratak u prošlost jasno otkriva da je transfera u Maksimiru bilo, i to velikih, i prije Mamića.

Uzmimo, primjerice, onaj Darija Šimića iz siječnja 1999. godine. Prema dostupnim podacima, za koje ne možemo biti sigurni da su točni, dotični je bio vrijedan 11 milijuna eura. Eurozone i eura tada, međutim, nije bilo, pa se možemo samo nadati da su na Transfermarktu, referentnoj točki kad su podaci u pitanju, bili realni pri konverziji.

Ono što se kod pregledavanja davnih transfera previđa jest inflacija, odnosno indeksirana vrijednost novca koja se kroz vrijeme mijenja. Uzmemo li kao godišnji iznos inflacije prosjek od 3%, dolazi se do iznosa od nekih 45% kumulativne inflacije, što bi značilo da iznos transfera treba utoliko uvećati. Dakle, umjesto 11, u današnjem bi novcu Šimićev transfer iz Croatije u Inter vrijedio 16 milijuna eura.

Iste sezone kad i Šimića, samo šest mjeseci ranije, Canjugina je administracija prodala i Marka Viduku odnosno Silvija Marića, ukupno za desetak milijuna eura, što bi danas, dakle, iznosilo preko 14 milijuna eura.

Ako su unutar šest mjeseci prodali tri igrača za 30 milijuna eura u današnjem novcu, očito su Canjuga i njegovi operativci bili podjednako uspješni prodavači kao što je Mamić, unatoč činjenici da baš i nemamo razloga pamtiti kao naročito sposobnu upravu.

Pozornost još više zaslužuju izlazni transferi Velimira Zajeca, ne osobito uspješnog trenera, ali definitivno menadžera koji je prilikom obadvaju svojih direktorskih mandata znao jednako dobro prodati, ali i daleko povoljnije a kvalitetnije kupiti (Zajecove dobre kupovine, doduše, odnose se samo na njegov prvi mandat, krajem 80-ih).

Tako pouzdano znamo da je Igor Bišćan potkraj 2000. godine transferiran u Liverpool za astronomskih 17 milijuna maraka, što bi u današnjem novcu iznosilo 12 milijuna eura. Unutar šest mjeseci Canjugina je administracija prodala trojicu za 30 milijuna eura u današnjem novcu, a unutar 12 mjeseci Zajecova za 32. Gdje je tu osobita razlika u trgovačkoj sposobnosti između Mamića i njegovih prethodnika?Sedam mjeseci kasnije Boško Balaban otišao je u Aston Villu za otprilike jednaki iznos (16 milijuna DEM). Stjepan Tomas je u kratkome formalnopravnom razdoblju između Canjuge i Mamića (jer Mamić je zapravo bio prisutan u klubu odmah nakon Canjugina odlaska) prodan Vicenzi za današnja 4.5, a Tomo Šokota Benfici za današnjih 2.2 milijuna eura.

Unutar samo 12 mjeseci Zajec je, dakle, prodao igrača u protuvrijednosti 32 milijuna današnjih eura.

Gdje je tu osobita razlika u trgovačkoj sposobnosti između Mamića i njegovih prethodnika, meni nije jasno, čak i uz činjenicu da inflacija dodaje značajnu vrijednost na tri najveća Mamićeva transfera (Modrićev bi tako danas vrijedio 24 a ne 21, a Ćorlukin odnosno Eduardov oko 15 umjesto 13 milijuna eura).

Štoviše, ova kratka analiza pokazuje da vrijednost Mamićevih prodaja u novije vrijeme pada u odnosu na tri njegova zlatna transfera kao i u odnosu na one iz Canjugine odnosno Zajecove ere. Primjerice, prije godinu dana, dakle uz zanemarivu inflaciju, Mateo Kovačić otišao je za 11 milijuna eura plus bonuse koji, s obzirom na to koliko odnosno koliko uspješno igra, zasad baš i nisu na obzoru.

Osobita razlika između Mamićeve prakse poslovanja odnosno upravljanja u odnosu na praksu njegovih prethodnika ipak postoji, i to očita. Dok je Canjugin i Zajecov klub davao ostatku HNL-a da živi (premda to ne znači da Canjuga i Zajec, ili ostali hrvatski klubovi, ne bi drukčije da su i kad bi mogli), Mamić je ustrojio mašineriju koja već desetak godina poput cunamija ostalim hrvatskim klubovima odnosi generacije najdarovitije djece. Gotovo da nema akcije neke od mlađih HNS-ovih selekcija, od U15 do U18, a da se novinari ne čude kako je od 11 prvotimaca njih deset iz Dinama. Jasno je da izvanredno organizirana i razgranata mreža skauta usisava sve što je dobro diljem zemlje.

Naravno da je ta praksa za Dinamo dobra i vrlo unosna, no ona ostatak HNL-a dramatično osiromašuje, jer drugi klubovi gube supstancu a time i priliku za razvoj.

Nije teško zaključiti da je takvo Dinamovo ponašanje višestruko štetno. Da primijenimo jezične vratolomije poštovanog kolege Ivice Blažička (nipošto ne i stavove!), radi se o klasičnoj “gobacizaciji” odnosno “miličevićizaciji” sporta. Sjetit ćete se što su Zoran Gobac i Božo Miličević bili radili ostatku nacionalne rukometne odnosno košarkaške konkurencije, a sve zato da bi ostali “jedini na kopanji”. Da, možda je hrvatska rukometna reprezentacija uspješna momčad. No, koliko bi tek bila uspješna da postoji još jedan ili još dva kluba Zagrebove snage. A svi znamo da rukomet nije tako skup sport, definitivno ne poput nogometa ili košarke.

Zaključno, Mamićevu uspješnu prodajnu aktivnost treba gledati upravo kroz prizmu proždirača supstance. Nekad su, u vrijeme Jurice Vranješa i Marka Babića, i Osječani mogli raditi višemilijunske transfere. Mogao je to Hajduk, mogli su poneki put i Varteks, Zagreb ili Rijeka.

Bazen iz kojeg su prodavale bivše uprave bio je daleko skromniji i prijateljskiji po neposredno okružje no što je današnji. Ako je odumiranje ostalih klubova primjerena cijena uspješne trgovinske bilance jednoga, najjačeg među njima, onda je Mamić doista uspješan menadžer.