DORIS SE POSVETILA BOGU

DORIS SE POSVETILA BOGU

BIVŠA KRALJICA TORCIDE ZAUVIJEK SE POVUKLA SA DUHOVNOM GLAZBOM

Doris Dragović jako dugo nema na javnoj sceni i mnogi se pitaju gdje je. Održala je dva veća koncerta i to je sve u zadnjih sedam godina. Prema istraživačkim vodama našeg tima, Doris je otišla duboko u duhovnost i posvetila se Bogu. Iz dana u dan ide u Crkvu i postala je dio praktičnog katolika. Ušla je u crkveni red neokatekumena i prema svjedocima sasvim je izgledno da je Doris izgubila potrebu za materijalnim. Što je to uzrokovalo sumnja se u cjelokupan život koji se sastojao od estrade, novca, braka koji je bio klimav te spoznaji da to nije to. Očito je dobila neku sasvim novu spoznaju. Spoznaju Boga. Često se da vidjeti da se druži sa crkvenim i duhovnim ljudima sa kojima se bavi vjerskom analitikom.

Ne može se reći da je slijepi fanatik i da prihvaća sve doktrine ali je zasigurno prihvatila Krista kao savršenstvo iz naših najpouzdanijih izvora. Novi naslov albuma je “Ja vjerujem”, pjeva duhovnu glazbu diskretno i na humanitarnim koncertima a najviše je skrivena u crkvenim zborovima. Mada je na pitanje kada je spoznala vjeru odgovorila da je ona oduvijek vjernik, nikada nije izraženije išla po crkvama i čitala vjersku literaturu kao zadnjih pet godina. Svoj nastup na Eurosongu sa pjesmom “Marija Magdalena” danas ona predstavlja drugačije, iako mnogi njeni poznanici tvrde da nije bila praktični vjernik. “Dojmilo me da sam hodala pzemljom kojom je hodao Krist, njegovim stopama na putu prema Kalvariji. To je poseban osjećaj.” – izjavila je za medije već tada.

Pripremio: Boris Žibreg, snimke FB

TAJNE IZ SRCA VATIKANA

VATIKANSKE TAJNE

ZAMRŠENA UBOJSTVA, FINANCIJSKE MALVERZACIJE, PEDOFILSKI SKANDALI, ŠPIJUNSKE SPLETKE – sve se to odvija unutar najmoćnije crkve na svijetu….

Trg Svetog Petra u Vatikanu

Hans Langemann, predstavnik tajnih službi bivšeg DDR-a (Istočne Njemačke) 1982. objavio je postojanje mreže tajnih službi koja je vrlo aktivno djelovala iz Vatikana tijekom 60-tih godina, te bila na operaciji diskreditiranja Istočno Njemačke politike. Prema Lagermannu, agenti Zapadne Njemačke, CIA-e i MI 6 su uspjeli uz pomoć svećenika jezuita doći do vrlo osjetljivih i kompromitirajućih dokumenata koji su se odnosili na Istočnu Njemačku. Takozvanu operaciju “Eva”, Vatikan je naknadno demantirao, no svi oni za koje se sumnjalo da su u nju bili umiješani, premješteni su iz Vatikana. Hans Lagermann je u više navrata ponavljao kako Vatikan ima jednu od najmoćnijih tajnih službi, koja uopće nije ni registrirana ni evidentirana. Unatoč nijekanju i demantiranju Vatikana, sve svjetske obavještajne službe znaju što je istina. Sama glavna Haaška tužiteljica Carla del Ponte, usudila se napasti Vatikan, te ih optužila da se u njihovim samostanima skriva bjegunac Ante Gotovina i da oni snose za to odgovornost. Vrh Vatikana i sami Papa ostali su šokirani te rekli da glavna haaška tužiteljica ne govori istinu. Nakon toga odgovora vatrena Carla je bila konkretnija rekavši kako zna da tajna služba Vatikana skriva Gotovinu. Vatikan ponavlja da nema nikakvu tajnu službu, no ona je i dalje uporna: “Vatikan ima svoju tajnu službu, itekako ima.” Mnogi su kroz šalu znali reći kako je doista Vatikanska tajna služba najmoćnija na svijetu, jer samo treba zamisliti koliko se ljudi dnevno ispovijedi u svećenika.

 

PAPA IVAN PAVAO II. je postavljen od OPUS DEI-a

Žestoki kritičari i teoretičari zavjera tvrde kako je laž da se Poglavari katoličke crkve – Pape, izabiru na konklavama tajnim glasovanjem između kardinala, već se sve dogovara prema interesima više politike. Prema tim teorijama poljak Papa Ivan Pavao II. (Carol Wojtyla) je 1978 izabran za papu, na prijedlog predvodnika njemačkih kardinala Josepha Hoeffneroe, te katoličke organizacije Opus Dei. Oni su ustvrdili da je potreban Papa poljak, jer je Poljska bila komunistička zemlja ateista koja je sa tim ustrojstvom i uvjerenjima smetala susjedu Zapadnoj Njemačkoj. I doista Papa postaje Poljak što je u samoj Poljskoj koja je imala 90% ateista komunista – sve te ateiste pretvorilo u katolike. Ljudi su masovno počeli tražiti put za Kristom. Komunizam u Poljskoj pada a pad je skrivio sam Papa, zbog čega su se Sovjeti pokušali osvetiti neuspjelim atentatom. Papa Ivan Pavao II. potvrdio je sumnje o tome da ga je postavio Opus Dei  i to svojom javnom sklonošću organizaciji, te beatifikacijom njenog osnivača Josea Maria Escrive de Balaguera, samo 30 godina nakon njegove smrti  02.10.2002. Opus Dei se spominje i kao snažna snaga iza izbora i trenutnog Pape Benedikta 16. (Josepha Ratzingera). Opus Dei se kao katolička organizacija moćnih katolika spominje u različitim kontekstima, više negativnim nego pozitivnim, a i o njima je mnogo napisao Dan Brown, te ih prikazao u svojim filmovima kao moćno tajno društvo koje je sve u stanju za očuvanje katoličke crkve, pa čak i ubiti neistomišljenike i opasne protivnike. Crkva se podigla na noge u obranu svoje organizacije i rekla kako je sve laž, a da je Opus Dei organizacija ljudi koji se posvećuju Kristu, obični laici koji se žele žrtvovati za Boga na različite načine i da nije tajna organizacija već otvorena za javnost.

“BOŽJI ILI VRAŽJI BANKAR” Paul Casimir Marcinkus

Jedan u nizu neviđenih skandala koji je potresao Vatikan skrivio je tkz. “Božji bankar” nadbiskup Paul Casimir Marcinkus koji se morao povući s položaja nakon velikog financijskog skandala u kojem je Vatikan izgubio oko 560 milijuna dolara. Svi su odgovori otišli sa njim u grob jer je u prvom mjesecu 2006. u svojoj 84. godini pozvan pred Sud Božji. Navodno je umro od srčanog udara. Marcinkus bio je jedan od najmoćnijih ljudi u Vatikanu, “siguran kandidat” za kardinalski naslov, međutim 1989. ga je Ivan Pavao II natjerao da se povuče. Od tada do smrti živio je povučeno u Arizoni. Pod trojicom papa: Pavlom VI., Ivanom Pavlom I. i Ivanom Pavlom II. – Marcinkus je obavljao osjetljive administrativne dužnosti. Dugo godina je ravnatelj Zavoda za religijska djela (IOR) tj. Vatikanske banke kao i guverner vatikanske države (glavni upravljač novcem). Nadbiskupa Marcinkusa čak se u medijima prozivalo za mogućeg sudionika u ubojstvu Pape Ivana Pavla I. kojega se na vrlo sumnjiv zakopalo, a postoje teorije o tome da je taj Papa bio otrovan. Ono što se pouzdano zna, Talijanske vlasti su izdale nalog za hapšenje monsignora Marcinkusa zbog toga što se IOR pod njegovim vodstvom našao upleten istodobno u nekoliko mračnih financijskih skandala, povezanih s desničarskim terorizmom, urotama i mafijaškim kriminalom i čiji su protagonisti bankari Roberto Calvi i Michel Sindone – brutalno likvidirani.

 

Ivan Pavao II. a pred njim Marcincus sa zauzetim autoritativnim prijetećim stavom

Calvi je nađen obješen ispod londonskog Mosta crnih fratara, a Sindona je otrovan u izoliranoj ćeliji najčuvanijega talijanskog zatvora. Jedan dio tih skandala – u kojima se kao ključna ličnost spominje Licio Gelli (veliki meštar paramasonske lože P-2, siva eminencija Sindone i Calvija, fašistički specijalac pa američki špijun, jedan od vjerojatnih organizatora špijunsko-terorističke mreže „Gladij” namijenjene specijalnom ratu protiv komunista u Italiji…) i dan danas trese Italiju. Marcinkus nije izručen Italiji, jer je po funkciji bio državljanin Vatikana. Ipak zbog toga više, bar teorijski, nije smio preći granicu što je čine vatikanske zidine i vanjski rub Trga sv. Petra, jer bi mogao biti uhićen. A to nije bila nimalo zavidna perspektiva za vatikanskog guvernera. U studenome 1990. Marcinkus je zahvalio Papi Ivanu Pavlu II. što je prihvatio njegovu ostavku i najavio da će se vratiti u SAD gdje će se baviti pastoralnim radom – ali ne kao biskup, župnik, nego kao kapelan. I zaista svih 15 godina do smrti on je pomagao župnicima, daleko od moći, daleko od kamera, možda čak i daleko od novca.

Čim je skandal izbio, Papa Ivan Pavao II. više mu nije povjeravao dužnost organizatora papinskih putovanja, koju je Marcinkus započeo još pod Papom Pavlom VI.  Marcinkus je na medijske optužbe odgovarao kako je valjda to napadanje i progon njega Božji uvjet za njegov ulazak u raj. Rekao je: Kad se pročita sve što su napisali o meni, reklo bi se da me na cesti odgajao Al Capone“. Nešto nesumnjivo povezuje tu dvojicu Amerikanaca, djecu imigranata, Caponea (kome su roditelji bili Talijani) i Marcinkusa (kome su otac i mati bili Litavci): obojica su vezani za Chicago. Ali Marcinkus nije vezao svoj život za Cosu nostru nego za Katoličku crkvu, u kojoj je zaređen za svećenika 1947. godine. Marcinkusa je zaredio tadašnji čikaški nadbiskup, kadinal Samuel Stritch. Stritch je u Marcinkusu je našao odanog, marljivog i neumornog suradnika, koji je imao njuh za novac i znao kako sa njim upravljati, nadopunjavao Stricha u idejama o financijskom ratu te rušenju komunizma.

Već 1952. pet godina poslije ređenja, Marcinkus se našao na putu za Vatikan Gdje će ga ubrzo rasporediti u diplomatsku službu i gdje će svojim kaubojskim načinom, sa suptilnošću buldožera ali sa sposobnošću da šuti o onome o čemu treba šutjeti, priskrbiti simpatije veoma važnog gospodina: zamjenika državnog tajnika nadbiskupa Montinija, budućeg pape Pavla VI. Zahvaljujući Montiniju Marcinkus je krenuo u La Paz, pa u Ottawu, gdje je jedno vrijeme, zahvaljujući nuncijevoj bolesti, pokazao da je kadar sam voditi nuncijaturu. Slijedi povratak u Vatikan i 1959, prva zaista važna dužnost, jedna od kurijalnih stuba koja ga je mogla odvesti i na tron Sv. Petra: Marcinkusu je povjeren sektor redovitih crkvenih poslova, sektor u Državnom tajništvu koji je odgovarao, zapravo, ministarstvu unutrašnjih poslova neke svjetovne države. Tek na položaju tajnika za redovite crkvene poslove u vatikanskome Državnom tajništvu 37-godišnji msgr. Marcinkus dolazi u priliku da pokaže sve svoje sklonosti za organizaciju i biznis. Za dokazivanje mu se, uostalom, pružila prilika kakva se ukaže jednom u stoljeću pa i rjeđe: po svom je položaju postao glavni organizator Drugoga vatikanskog koncila, na kojemu je utvrdio svoju famu vrsnog menedžera. Ne samo da je sve „štimalo”, nego je bilo mnogo govora o tome kako je Marcinkus spretan u pribavljanju i gospodarskom ulaganju novca. Pridonio je tome i način kako je uspio sagraditi rezidenciju za crkvene uglednike iz SAD kada dođu u Rim – a i za sebe. Nazvana je “Villa Stritch”, u počast njegova velikog zaštitnika. Također, da bi smanjio troškove i povećao efikasnost u organiziranju raznih putovanja (jer se na Koncil dolazilo iz sveg svijeta), Marcinkus je razgranao poslove jedne američke putničke agencije, čiju je rimsku ispostavu vodio Slovenac Štefan Falež (koji je mnogo kasnije bio veleposlanik prvo Slovenije, a onda Malteškog reda, pri Svetoj Stolici). Agencija se pokazala više nego dobrodošlom kad je Montini, koji je u toku Koncila naslijedio papu Ivana XXIII kao Pavao VI, odlučio potvrditi svoje novo ime putujućeg apostola i 1963. krenuti u Jeruzalem, na ishodište kršćanstva. No ona se pokazala i dobrim poslovnim potezom, pa je Falež mogao sagraditi rimski “Holliday Inn” (na dobro plaćenu zemljištu koje je dotad pripadalo Crkvi), pridružiti mu staru uglednu „Minervu” i postati jedan od bogatih i utjecajnih biznismena pri Vatikanu. Od Jeruzalema je Marcinkus (uz Faležovu stručnu pomoć) glavni organizator svih Papinih putovanja. Efikasan u planiranju, fizički kršan, krčio je krhkome i gotovo stidljivu Petrovu nasljedniku put kroz gomile, svojim rukama bivšeg košarkaša razbacivao je desno i lijevo fotoreportere, a našao se na pravu mjestu da u Manili skrene ruku s bodežom neuravnotežena slikara koji je pokušao ubiti Pavla VI..

Potkraj 1968. Papa ga je imenovao biskupom, a nekoliko tjedana kasnije Marcinkus ulazi kao tajnik u Upravni odbor Zavoda za vjerska djela, vatikanskoga novčarskog instituta, poznatijega pod talijanskom kraticom IOR. „Veoma sam metodičan i imam dobro pamćenje. Papa vjeruje da sam pravi čovjek za unošenje nešto prave organizacije u Vatikan”, rekao je u jednom intervjuu. Marcinkusa je, zapravo, izrazito podržavao Montinijev osobni tajnik don Pasquale Macchi, dok je protiv njega, tvrde jedni, radio zamjenik državnog tajnika monsignor Benelli, dok drugi tvrde da je baš Benelli (kasniji kandidat za papu čiji je remi s kardinalom Sirijem iskoristio njemačko-poljski pool, izabravši Wojtylu), htio u Marcinkusovu liku imati svoga povjerljivog čovjeka u novčarskom zavodu. Samo dvije godine kasnije biskup Marcinkus već je predsjednik upravnog odbora, jer se povukao monsignor Di Iorio. Neki su govorili da je agilni Marcinkus izgurao starog gospodina. Članovi Upravnog odbora IOR i danas pamte kako je Marcinkus na prvoj sjednici kojoj je predsjedao smjerno rekao: Molim vas da mi oprostite i pomognete, nsam vješt u financijama”. Samo dva dana kasnije već je davao naloge kako s crkvenim novcem igrati na njujorškoj burzi. I zarađivati. IOR je i prije Marcinkusa, a osobito dok je financije vodio monsignor Nogara, bio jedan od stupova vatikanskog utjecaja jer je omogućavao da se razni novac – i onaj koji su vjernici testamentom ostavljali papi, ili ono što je Vatikan dobio od Italije po Lateranskim ugovorima 1929. kao naknadu za oduzetu imovinu itd. – pametno investira (nešto u zlato, nešto u nekretnine, a nešto još dvadesetih i tridesetih godina u upravljanje bankama) i potiho upućuje onamo kamo je Crkva to nalazila shodnim. Da bi sve to funkcioniralo kako Crkvi odgovara – trebalo je svakako izbjeći smrtni grijeh oholosti odnosno, jednostavnije rečeno, publicitet. Stvar je, ako je vjerovati protagonistima, počela njihovim dobrim namjerama – željom da se gurnu klipovi u kotače komunizma. U tome su bili suglasni i tada novoizabrani predsjednik IOR Marcinkus, i podjednako tako novoizabrani predsjednik milanske Ambrozijanske banke Roberto Calvi, a i financijer Michele Sindona koji ih je međusobno upoznao. Vatikan je, uostalom, već i prije toga imao prilično novca u Ambrozijanskoj banci, tako da je kontakt između nje i IOR bio logičan.

Tek u desetom 2005. počeo je u Rimu proces za ubojstvo Calvija. Optuženi su bivši blagajnik Cose nostre Pippo Calň, tajkun Flavio Carboni i njegova nekadašnja ljubavnica Manuela Kleinszig, šef nekadašnje rimske mafijaške bande s Magliane Ernesto Diotallevi, te tršćanski švercer Silvano Vittor. Marcinkus je trebao biti jedan od 500 svjedoka, ali smrt ga je pretekla. Proces će biti gotov Bog zna kada. Sindona je nestao u SAD, poslije nekoliko godina je pronađen, izručen 1984 Italiji, osuđen 1986 na doživotnu robiju i iste godine u ožujku, prije nego što rekao išta konkretno, otrovan je cijankalijem u najčuvanijoj i najizoliranijoj zatvorskoj ćeliji Italije. Ni do danas nije objavljeno kako je taj cijankalij dospio u Sindoninu prethodno provjerenu kavu, skuhanu u zatvoru. Suci su zaključili da se Sindona sam ubio. IOR je sebe službeno proglasio žrtvom a ne vinovnikom kraha Ambrozijanske banke, u kojoj su stradali brojni sitni štediše, privučeni kuloarski razglašenom crkvenom solidnošću te milanske ustanove. Ipak, Vatikan je radije izabrao da plati 240 milijuna (po nekima čak 406 milijuna) dolara odštete Ambrozijanskoj banci, umjesto da sam traži odštetu. Poslije stanovita vremena IOR je reorganiziran, formirano je povjerenstvo koje od tada nadzire sve vatikanske financije, a još mnogo kasnije Marcinkus je napustio taj zavod, ostavši, međutim, sve do prije nekoliko dana guverner Države Vatikanskog Grada. U međuvremenu je talijanski Kasacijski sud presudio da litvanski prelat, koji je 1981. postao naslovni nadbiskup Horte, ne treba da bude izručen Italiji, jer je IOR u drugoj državi. Tako je Marcinkusu, među mnogim gorkim čašama, bila prišteđena barem Sindonina kava s okusom badema. Ako je vjerovati onome što je 1994 iznio u istrazi mafijaš „pokajnik” Vincenzo Calcara, proizašlo bi da je nadbiskup Marcinkus 1981 osobno preuzeo 10 milijardi dolara od mafijaša i da ih je „oprao” kroz vatikanski novčarski zavod IOR. Osim toga, istraživalo se je li Marcinkus bio umiješan u ubojstvo generala Carla Alberta Dalla Chiese, tadašnjeg prefekta Palerma i visokog povjerenika za borbu protiv mafije. Kardinal José Rosalio Castillo Lara, koji je devedesetih nadzirao vatikanske financije, a u njihovu sklopu i IOR, odmah je odlučno opovrgnuo te tvrdnje, nazvavši ih “pukom izmišljotinom”. Calcaru istražni organi smatraju vjerodostojnim svjedokom, koji je znatno pridonio raskrinkavanju zlodjela Cose nostre. Ipak, svi ti “pokajnici” su bivši mafijaši koji nisu na stranu pravde prešli zbog ideala, nego ili zbog osvete ili zato što su bili uhvaćeni, pa da olakšaju svoj položaj. Zato nijedan njihov iskaz nije sam po sebi dovoljan dokaz, nego ga treba potvrditi i drugim, po mogućnosti materijalnim dokazima.

A to što kaže Calcara o Marcinkusu toliko je teško i gnusno, da zaista trebaju debeli dokazi da bi se povjerovalo čak i kad je posrijedi ličnost toliko kompromitirana kao taj umirovljeni američki nadbiskup litvanskog podrijetla. Ovako je tekla predaja novca, po Calcarinoj priči: 10 milijardi koje je mafija u Trapaniju stekla prodajom droge prenio je 1981. u Rim sam Calcara. Pratili su ga demokršćanski zastupnik Enzo Culicchia, socijalistički oblasni vijećnik socijalist Enzo Leone, bivši demokršćanski castelvetranski gradonačelnik Tonino Vaccarino (sva trojica, po Calcari, mafijaši), te karabinjerski narednik Giorgio Donato (samo potkupljen). Na rimskom aerodromu dočekao ih je monsignor Marcinkus, koga su pratila još dva vatikanska prelata (njihova imena su zasad prešućena). Ondje je Marcinkus preuzeo novac, u dvama kovčezima, a zatim su mafijaši prateći osiguravali nadbiskupa dok nije stigao u pisarnu bilježnika Alfana. Novac je mafija tako uložila u IOR, a odatle ga je mogla dalje investirati kao legalan. Domčnech je, pišući knjigu o “Vražjem bankaru”, zaključio da stvarni krivac nije Marcinkus, nego IOR i Vatikan sa svojom logikom koja pokušava spojiti nespojivo: kršćanski nauk i novčarske poslove, zbog kojih je, uostalom, Isus istjerao mjenjače iz jeruzalemskog hrama.

Vatikan je postao raj za homoseksualce tvrdi teologinja Heinemann a pred bankrotom je zbog pedofilije

Kontroverzna njemačka katolička teologinja Uta Ranke Heinemann koja je izopćena iz Katoličke crkve zbog neprihvaćanja dogmi i oštrih kritika usmjerenih prema vlastitoj crkvi, pa i općenito kršćanstvu, bila je studijska kolegica Josepha Ratzingera, sada Pape Benedikta 16., za kojega je ustvrdila da ima groznu mržnju prema seksu. Iako je znatno inteligentniji od Wojtyle po njenom sudu, oboje su se uvijek prikazivali kao mrzitelji sexa. Prof. dr. Uta Ranke-Heinermann, rođena 02.10.1927. u Essenu, inače je kći Gustava Heinemanna pokojnog predsjednika Savezne Republike Njemačke od 1969. do 1974. godine. Utino doktoriranje bilo je povijesni presedan za ženu da obori doktorat katoličke teologije. Zajedno je studirala sa Ratzingerom i za njega je rekla kako je bio zvijezda među studentima. Iznad svih muških studenata isticao se svojom inteligencijom, bio je briljantan, veoma pažljiv, ugodan, sramežljiv, suzdržan. Nije bio vođa, već filozof i mislilac. Za Vatikan je rekla da je raj za homoseksualce. Upoznala je mnogo njih koji su to priznali, ali i onih koji su emotivno takvi, međutim ne prakticiraju seks. To bar tvrde. Izjasnila se da su njena saznanja takva da što si ljepši, pametniji i skloniji vlastitom spolu, lakše napreduješ hijerarhijski. Vrlo brzo diljem svijeta su se počeli promicati u javnost skandali o homoseksualnim sklonostima svećenika, te ono još šokantnije pedofilskim skandalima. To se prije moglo dobro prikrivati, međutim došlo je doba kada se prljavosti iznose na vidjelo. Između brojnih skandala i pedofilskih afera jedna od poznatijih je u Brazilu nad dvanaestogodišnjim ministrantom. “Svećenik sa mnom čini ono što muškarac čini sa ženom. Skine me do gola, zadigne habit, stavi me na svoja koljena, veli mi da budem miran…”, tek je jedna od ispovijedi silovanih dječaka, a tek nakon podizanja optužnice i hapšenja reagirala je Sveta Stolica, te pokrenula istragu. Veliki broj brazilskih svećenika našao se u policijskoj klopci. Dječak je bio višestruko silovan i sve je ispričao baki. Majci nije ništa rekao jer se bojao da će ga pljusnuti. Također, dječak se bojao da će ga uhititi i staviti u zatvor, jer mu je don Edson Alves dos Santos (64) objasnio da ga čeka zatvor ako ikome kaže što se dogodilo. Dio dokumenata iz vatikanske istrage je objavio brazilski tjednik Istoè, a prenio milanski dnevni list Corriere della Sera.

Osim ovoga svećenika uhapšen je i don Felix Barbosa Carreiro, svećenik za kojeg se tvrdi da je uhvaćen na djelu sa četvoricom adolescenata koje je upoznao preko interneta. Brazilski tjednik donosi, a milanski dnevnik prenosi, preslike iz dnevnika dvojice svećenika koji su bilježili brojna silovanja djece. Svećenik Tarcisio Tadeu Spricigo je u svom dnevniku čak upisao deset zapovijedi kako nekažnjeno silovati djecu, jedna od njih glasi: Nikada imati odnose s djecom bogatih.” U dnevniku je još napisao: Posvuda ima dječaka posve povjerljivih i senzualnih koji čuvaju tajnu, kojima manjka otac i žive samo s mamom. Dosta je imati klinički pogled i poštovati sigurna pravila.” Meninhos de rua, djeca prepuštena ulici, još su i lakši plijen i mnogo sigurniji utoliko što će teško prijaviti policiji, a još teže će policija povjerovati musavu odrpancu uličaru prije nego uglađenom silovatelju. Upravo je takvu djecu s ulice na periferiji prikupljao otac Alfieri Edoardo Bompani (45), tumačeći da ih oslobađa od droge (što može biti istina), ali videovrpce koje je snimio pokazuju kakvim je spolnim nastranostima izvrgavao djecu u dobi od 6 do 10 godina. Kad je bio optužen za silovanje 5-godišnjaka, bio je pušten na slobodu do početka suđenja. Dok je čekao suđenje, optužen je da je silovao još dvojicu dječaka mlađih od 10 godina. Brazilski tjednik navodi da se u zatvoru nalazi još deset svećenika optuženih za silovanje djece, dok ih je još 40 u bijegu. Sudovi u Brazilu gone šezdesetak svećenika od 17.000 koliko ih ima u toj zemlji. Istoè tvrdi da je vatikanska istraga utvrdila da se čak 1.700 svećenika ukaljalo nedopustivim spolnim ponašanjem, u što se ubrajaju silovanja i djece i žena te običan homoseksualizam. Također, pretpostavlja se da u Brazilu svaki drugi svećenik ne poštuje celibat. Cijela priča mora se još dokazati na sudu, jer, može se dogoditi da su neke optužbe lažne te da se na ovaj način pokušava eliminirati dio svećenika koji nisu po ćudi nekim drugima. Cijeli skandal nije vezan isključivo za ponašanje svećenika u Brazilu jer je navodno i Hrvatska među zemljama iz kojih Papi njegovi istražitelji donose alarmantne vijesti o spolnom ponašanju svećenika. Brazilski tjednik Istoè, navodi da je vijest iz Brazila najalarmantnija, ali da su slični podaci zabilježeni, nakon SAD-a, i u Engleskoj, Francuskoj, Hrvatskoj i Irskoj.

Kardinal Josip Bozanić je pomogao Jeleni Brajši ukloniti dokaze te joj ustupio oltar da ona svima oprosti, Bozanić skriva brojne afere pod tepihom. – tvrdi iz reda biskupa tajnik.

Zastrašujući skandal zbio se u Hrvatskoj, kada je otkriveno seksualno zlostavljanje dugačko desetak godina u Domu za nezbrinute i crkvenoj humanitarnoj organizaciji Caritas u Brezovici pokraj Zagreba. Malo je toga dokazano, ali sada već odrasli mladići i djevojke svjedoče da su seksualno zlostavljani kroz svoje djetinjstvo i da je o tome znala ravnateljica Caritasa Jelena Brajša koja zbog nepoznatih razloga nije htjela raščistiti stvari. Time je sudionik kaznenog djela a smatra se da je štitila počinitelje jer je i sama nastrana i bolesna osoba koja je stekla golemu financijsku korist od Caritasa, izgradila vilu, udomila djecu nad kojom se iživljavala, tukla ih i mučila ih različitim metodama. Djeca su to naknadno opovrgla jer su se sažalila nad okrutnom maćehom koja je razapeta u javnosti. Iz te žene je izviralo sotonsko zlo, ali zamislite zaštićeno od vrha Crkve i kardinala Josipa Bozanića. Glavni seksualni zlostavljač je kuhar kojemu je pronađen dnevnik u kojem je vodio zapisnike o svome svakodnevnom silovanju djece. Detaljno je opisivao seksualne radnje na koji način je sa kime radio. Također, domar 52-godišnji Marijo Barlović također je optužen. Iza njih pod velom tajne ostaju skrivene časne sestre i odgojiteljice koje su djecu tukle i fizički maltretirale. Jedan od te djece je i sada 20-godišnji Miroslav, mentalno retardirani mladić koji živi u Domu za djecu bez roditelja. Prije desetak godina u tom istom domu seksualno su ga zlostavljali oni koji su bili zaduženi za brigu o njemu i drugoj takvoj djeci. U četvrtom mjesecu 2005. Slobodna Dalmacija i 24 sata su objavili šokantne ispovijesti žrtava, te optužbe na račun nekoliko pedofila pod direktnim patronatom Crkve, cijela se priča zakotrljala u javnosti. Svaki tjedan u javnost izlaze nove pojedinosti o šokantnim kaznenim djelima ljudi koje štiti crkva i financijski ih nekontrolirano puni milijunima. Crkva je znala i bila je informirana ali je nastojala zataškati zbivanja. Ne može se ni braniti da nije znala jer ako ne nadziru ono što je njihovo, čime se onda ti ljudi bave osim skupljanja novca? Crkva je tada optužila medije da su sve napuhali oko slučaja Brezovica, a mnogi novinari primali su redovne prijetnje smrću. O svemu je obaviještena policija koja se usprkos raznim pritiscima nije dala – smesti.

PAPA BENEDIKT 16. najavio je učvršćivanje lađe koja popušta na sve strane a ako on krene podizati tepih biti će kriv i za događaje i zataškavanje iako je sve nasljedio. Proziva svećenstvo da su zakazali i da istina oslobađa. Grijeh je u samoj crkvi i kukolj treba odstraniti.

Crkvene optužbe i obrane vrlo brzo su pale u vodu, jer su na vidjelo izašle nove strašne pojedinosti. Među njima je bila i priča kako već dugi niz godina u Brezovici radi i Regis M, francuski državljanin koji je u domu bio volonter, a glavni mu je zadatak bio kupanje i uspavljivanje djece. Priča o Regisu koji bez naknade, iz posve humanih nakana, brine o djeci bez roditelja, na prvi pogled doista zvuči idilično. No, iza te maske krije se čovjek koji je bježao od zakona koga su hrvatske vlasti 2002. godine izručile Francuskoj, jer je za njim bila raspisana tjeralica zbog tužbe koju je protiv njega podigla njegova žena. Regis je iste godine u Francuskoj osuđen na tri godine zatvora zbog silovanja vlastite djece i unuka, a nakon što je odslužio kaznu i početkom ove godine vratio se u Hrvatsku, mirno je nastavio volontirati u domu u Brezovici, iako je i ravnateljici doma bilo dobro poznato zbog čega je Francuz bio u zatvoru. Sama policija javno je iznijela podatke da su u zlostavljanje djece bile uključene čak i časne sestre i odgajateljice, koje su djecu mučile, tukle i maltretirale na razne načine. Šok je izazvalo objavljivanje izjave jedne od časnih sestara, koja je izjavila da u domu u Brezovici ne žive djeca, već životinje. Na vidjelo je izašao i nečovječan postupak odgajateljice koja je dijete invalida bez nogu kaznila tako da ga je natjerala da danima sjedi na visokom ormaru, ne dozvoljavajući mu da siđe. Glavni državni odvjetnik RH Mladen Bajić odmah je po izbijanju afere smijenio zamjenicu općinske državne odvjetnice iz Zagreba Tatjanu Reberski koja je, kako se otkrilo, zatajila spis od nadređenih. Isto se dogodilo i zamjenici glavnog državnog odvjetnika Božici Cvjetko, koja je, usprkos prikupljenim podacima, odlučila zaustaviti dalje istražne radnje u Brezovici, ocijenivši kako tamo nema nikakvog slučaja“. No, mnogo je više bure, ali i šoka u javnosti izazvala otkrivena činjenica da su predsjednica Caritasa Jelena Brajša, koju je čitava Hrvatska doživljavala kao ženu koja je cijeli svoj život posvetila dobrobiti ugroženih i nezaštićenih, ali i bivši državni tajnik za socijalna pitanja Nino Žganec, još 1999. godine obaviješteni što se događa u domu u Brezovici. Kako je moguće da to dvoje ljudi zna za pedofile koji rade u domu za djecu, ali se pretvaraju kao da se ništa ne događa i kao da ništa ne znaju?”, pitanje je koje ne prestaje postavljati gotovo svaki čovjek u Hrvatskoj. Podignute su kaznene prijave ali za sada su institucije pravne države Hrvatske pokazale samo tromost kada su u pitanju najugroženiji pripadnici društva.

Jeste li čuli za tkz. Čuvenu vatikansku diskreciju? Ona je nepisano pravilo za sve građane države Vatikan osnovane 11.02.1929. kada je potpisan prvi lateranski sporazum. Vatikan ima svoju policiju, pravosuđe i sama kroji zakone, a potruditi će se da svaka prljavost bude zataškana da se vjernici ne bi sablaznili. Trebalo je mnogo godina da svjetlost dana ugleda priča da smrt Pape Pia XI. 10.02.1939. nije bila prirodna, već je nastupila kao posljedica trovanja koje je po svim izgledima naredio Benito Mussolini. Izvršitelj ubojstva je ubrizgao injekciju sa otrovom Papi, a to je dr. Francesco Petacci, vatikanski liječnik, otac ljubavnice BenitaClare Petacci. Također je i vrlo sumnjiva smrt Pape Ivana Pavla I., koji je umro svega mjesec dana nakon imenovanja, i to kako službeno kažu od infarkta. Sve se odvilo jako brzo i tajanstveno, u kratkom roku je balzamiran i pokopan. Mediji Italije su došli do saznanja da se tu nešto veoma sumnjivo dešava, ali nisu imali dokaze. Papa Ivan Pavao I. je prema saznanjima povjerljivih ljudi u njegovom krugu imao namjeru smijeniti «vražjeg bankara» Marcinkusa, što je platio glavom. Za Marcinkusa se naknadnim istragama utvrdilo da je bio povezan sa masonima koji su iznutra oduvijek rušili crkvu, no on je to opovrgavao. Nepobitna je istina da veliku zavist prema Katoličkoj crkvi imaju masoni, tajna organizacija koja nosi nazive: “Zatvoreno društvo” ili “Slobodni zidari”, kako se nazivaju. Katolička crkva diljem svijeta broji oko milijardu ipo sljedbenika, zato je veoma interesantna rušiteljima. Njeni rušitelji grade svoje teze na tome da je crkva izmislila Boga kako bi obmanjivala javnost i bogatila se na tuđim nevoljama i molitvama. Nažalost to se i pokazalo, ali se nije pokazalo da Bog ne postoji, naprotiv. Međutim masoni su ustrajni u svojim naumima i Crkva im je neprijatelj broj jedan, te koriste sve kako bi tako reći srušili manipulaciju smišljanu stoljećima. U Vatikan su uspjeli ubaciti mnogo komunističkih obožavatelja koje su “duhovno prosvijetlili” i rovare unutar same crkve te sve aktivnosti i onih poštenih moralnih svećenika degradiraju u javnosti.

Švicarska garda

Švicarska garda je službena vojska Pape zadužena za brigu i sigurnosti, kako Pape tako i Vatikanske države. Jedan od najcrnjih dana zabilježen u Vatikanu desio se 04.05.1998. kada je gardist Cedric Tornay (23) na vrlo misteriozan način usmrtio svoga zapovjednika Aloisa Estermanna (44) i njegovu ženu Gladys, te na posljetku sebe, a pronađeni su u apartmanu Estermanna. Šok i nevjerica, razne teorije a nigdje pravoga povoda. Kako se neslužbeno saznaje, Vatikan je sve razjasnio ali to nikada nije izašlo u javnost. Jedni su tvrdili kako je jednostavno Tornay poludio i u stanju ludila iz čista mira ubio Estermannove, druga verzija je da je to učinio zbog toga što ga Estermann nije promaknuo u viši čin, treća verzija je da se radilo o pomračenju uma zbog strasne homoseksualne ljubavi između Tornaya i Estermanna, gdje se Tornay nije mogao pomiriti da ovaj želi ostati sa ženom, a četvrta verzija je da je Estermann bio agent Stassia, te da Tornay nije izvršio ubojstva i samoubojstva nego je to netko četvrti izrežirao. Estermann je na dan pokušaja ubojstva Pape Ivana Pavla II, bio mladi kapetan koji je bio zadužen za fizičku neposrednu zaštitu Svetoga Oca.

 

trojac Cendric, Gladys, Alois

Kada je atentator Ali Agca otvorio vatru, Estermann je prvi skočio na Papu da ga zaštiti tijelom. No to nije bilo dovoljno uvjerljivo istražnom sucu Ferdinandu Imposimatou, koji je u svojoj knjizi o tom tragičnom činu iznio svoje sumnje koje nikada nisu dokazane – da je Alois Estermann bio agent Istočno-njemačkog Stassia, te da je upravo on postavio prislušne uređaje u Apostolskoj palači. Osim toga, dvije godine nakon atentata oteta je šesnaestogodišnja Emanulela Orlandi, kći Vatikanskog podvornika, koju su svjedoci događaja često viđali u društvu i razgovorima sa satnikom Estermannom. Djevojčica, a danas ako je živa djevojka do danas nije vraćena i nepoznato je gdje se nalazi i da li je živa. Kako tvrdi sudac Imposimato, dugogodišnji šef Stassia general Marcus Wolf je potvrdio pa se predomislio, te negirao da je Estermann bio njegov agent. Vatikan je službeno odbio tezu da je Estermann bio agent Stassia i da je to provjereno kao dezinformacijom, no obitelj Tornaya ne prihvaća da je njihov sin ubojica i samoubojica. Angažirali su odvjetnike i traže ponovno otvaranje procesa jer kako kažu tijelo je nađeno u neadekvatnom položaju za samoubojicu. Isto tako tvrde da nije razjašnjeno tko je sve bio u zgradi apartmana toga dana.

Jedno je sigurno, skandali i razotkrivanja unutar Svete stolice i Katoličke crkve u svijetu, svake su godine u porastu što uvelike šteti ugledu Crkve koja se predstavlja najmoćnijim Kristovim vođom. Crkva se brani da sve to rade masoni ubačeni unutar crkve.

Pripremio: Istraživački tim udarno

AL CAPONE

SLAVNI TALIJANSKI DON

Al Capone

Fotografija Al Caponea iz kartoteke FBI 1931.

Alphonso Gabriel Capone, rođen je 17. 01.1899 u Brooklynu, a skraćeno ime koje je kasnije sebi nadjenuo je Al Capone. On je američki mafijaš talijanskog podrijetla koji je ušao u povijest Amerike kao jedna od najpoznatijih ikona kriminalne sfere 20. stoljeća. Bio je četvrto dijete od devetero braće i sestara. Iako je živio u opasnom kvartu pokušao je ostati pošten, pa je u početku radio u slastičarnici i knjižari. Srednjeg rasta, jak i nabijen, te doslovno lud u krvi. Capone je čovjek koji je posjedovao Chichago 40-tih. Već u šestom razredu osnovne sa 12 godina je prekinuo školovanje nakon sto je prebio svog učitelja, da bi se dokazao, pa pridružio bandi James Street Gang koju je vodio Johnny Torrio sa kojim će kasnije tijesno surađivati. Mentor u kriminalu mu je bio Frankie Yale i on ga je upoznao te učvrstio mu kontakte sa Torriom. Tu je upoznao i jednog od najvećih likova talijanske mafije u Americi Lucky Luciana.

 Sa 18 godina, šef mu je ponudio da radi u Howard Inn , restoranu na obali Coney Islanda. U ljeto 1917, dok je radio tamo, prišao je sestri Franka Galluccia i rekao joj: “Imaš divnu guzu, shvati to kao kompliment“. Naravno njen brat je tražio Alovu ispriku, a kada mu se Al “nasilno htio ispričati”, Galluccio je izvadio nož i razrezao Alov lijevi obraz. Ožiljak je vječno ostao. Capone je to poslije tumačio novinarima kao ranu zadobivenu u Francuskoj u Prvom svjetskom ratu. Capone naravno nikad nije bio regrutiran u vojsku niti se borio u Francuskoj. 1959. Galluccio je u jednom intervjuu izjavio da udarac nije bio dovoljno jak da obori Ala, pa je instinktivno povukao nož. Na Caponeovu nesreću, Galluccio je imao dobre veze, pa su se tako uz prisustvo  Joea Masserie, Luckya Luciana i Frankie Yalea, riješili svi problemi između njih dvojice. Capone se morao ispričati Gallucciu zbog uvrede, a on je morao Alu platiti 1000 $ zbog ožiljka.

 

NAJUTJECAJNIJE POLITIČARE, KONGRESMENE, NAČELNIKE, GRADONAČELNIKA, POLICAJCE IMAO JE NA PLATNOJ LISTI

  1918. Al se zaljubio u Irkinju. Iako je bila skoro 2 godine starija od njega vjenčali su se iste godine. Mary (ili Mae kako su je neki zvali) uskoro je rodila sina Alberta Francusa Caponea. Krajem 1918. godine Capone je pošao da prikupi dug za Yalea. Kada je vođa White Hand bande “Wild Bill“ Lovett saznao da Capone gnjavi jednog od njegovih ljudi odlučio ga je ubiti. Da bi ga spasio, njegov mentor Frankie Yale ga šalje Johnnyu Torriu u Chicago. Tamo je radio za “Big Jima“ Colosimoa i Torria. Torrio se posvađao sa svojim ujakom Colosimom zbog trgovine alkohola, koju mu je ovaj zabranio. Torrio i Capone su u vrijeme prohibicije alkohola u SAD uvidjeli da se mogu brzo obogatiti. Torrio je odlučio ukloniti svog ujaka. Sredio je da Colosimo bude prisutan kod jednog istovara robe iz kamiona. Nakon samo dva hica ujak je pao mrtav na zemlju mrtav. Ubojica je bio Al Capone. Torrio je sad bio na samom vrhu čikaškog podzemlja, a Capone mu je bio desna ruka. Odlučili su preuzeti čitav grad, pa tako bande koje nisu htjele da se pokore bile su “primorane“.

Banda O’Banion se nije htjela pokoriti, pa su tako zaratili s Torriom i Caponeom. O’Banioni su smjestili Torria u bolnicu, i kada je nakon mjesec dana izašao, uzeo je 30 miliona $ i vratio se u Brooklyn . Tako je sa samo 26 godina Al postao šefom jedne od najvećih mafijaških porodica. Porodica je imala preko 1000 članova. Iako je Capone bio ubojica, svodnik, utjerivač i trgovac alkoholom, javnost ga je voljela. Često je bio viđen u društvu političara, biznismena i filmskih zvijezdi. Ograničio je poslove na samo one koje je javnost voljela – alkohol, kocku i  žene. “Jer ako im daš što žele, neće ti suditi.“, rekao je Al. Kad bi bio viđen na nekim kulturnim događajima, često su mu pljeskali i skandirali.

Capone je izgradio reputaciju strahopoštovanja, tako da mu ni jedna suparnička banda nije smjela parirati u reketaškom poslu. Capone je bio okružen ljudima kojima je vjerovao, Frank Nitti, McGurn “Machine Gun“, Tony Accardo“Joe Batters“.  Povjerenje je bilo sve što je Capone imao, jer ako ne vjeruješ svojim tjelohraniteljima, onda si praktično mrtav čovjek. To povjerenje koje je izgradio bilo je obostrano među njegovim ljudima. Ali i s tako dobrim povjerenjem u svoje ljude, na Ala je bilo izvršeno nekoliko neuspjelih atentata. Jedan takav bio je i od strane O’Banion bande. Nekoliko napadača došlo je ispred Alovog restorana sa sačmaricama i automatima. Ispalili su preko 1000 metaka, ali se Al uspio sakriti na pod i izvući bez ijedne ogrebotine. Kada su ga novinari pitali zna li tko je pucao, rekao je da je to vjerojatno bila njegova mušterija kojoj se nije svidjela hrana.

Međutim Capone je znao da su ga izdala trojica njegovih ljudi: John Scalise, Albert Anselmi i Hop Toad Giunta koje je đentlmenski pozvao na svečanu večeru i spektakularno im na svečanom banketu smrskao glave indijanskom palicom. Taj događaj je bio korišten za jednu scenu u filmu kum. Johnny Torrio se odlučio se povući iz kriminala, te je nasljedstvo prepustio upravo Al Caponeu. Kada je Capone postao sef, pokazalo se da će on biti prvi mafijaš kod kojeg će svi imati iste mogućnosti bez obzira na rasu, religiju ili nacionalnost. Okruživao se ljudima u koje je vjerovao i koji su vjerovali njemu. Neprijatelje je redom jednog po jednog, sklanjao sa puta a pojedini pošteni i nemoćni agenti FBI su shvatili da Al Capone ima na platnoj listi brojne policajce, agente, suce, itd. Praktički nisu imali način da mu stanu na kraj. 

Slavni FBI agent ELIOT NESS nije bio na prodaju i zagorčao mu je život okupivši sve gladne pravde

Capone je organizirao jedan od najpoznatijih atentata u povijesti mafije. Protivnička North Side banda koju je vodio Bugs Moran, sve više mu je zadavala problema i postala ozbiljno konkurentna, pa je Al odlučio da ih spektakularno zaustavi na način koji će pamtiti SAD. Smatrao je da su kršenjem pakta preuzeli jedan dio trgovine, a krvoproliće koje je organizirao nikada nije dokazano. Otišao je u Miami mjesec dana i tempirao “Masakr na Valentinovo” koji se desio 14.02.1929. Capone je poslao svoje ljude u sjedište organizacije North Side obučene kao policajce. Hladnokrvno su u sred restorana pobili 6 suparničkih mafijaša i 1 slučajnog prolaznika, a nekoliko ranili. U javnosti je događaj odjeknuo i svi su pomislili na Caponea. Međutim on se i zato pobrinuo, pa je mjesec dana ranije otišao u Miami te je od tamo telefonom pričao s glavnim tužiteljem te izjavio kako je imao teški bronhitis i ležao u sobi p nije mogao ni naredbe davati. Iako je imao i više nego čvrst alibi, privukao je previše pažnje.

U to vrijeme FBI nije imao ovlasti koje danas ima, pa tako da su samo mogli osnovati porotu koja je poslala istražitelja da ispita Caponeov boravak u Miamiju. Na zahtjev glavnog tužitelja koji je sumnjao u korumpiranost policije i agenata dao je povjerenje čovjeku po imenu Eliot Nessu da sa skupinom nekorumpiranih agenata stane na kraj Al Caponeu na bilo koji način, korsiteći sva moguća sredstva koja će biti sudski vjerodostojna. I poslana je nova istražna ekipa na čelu sa Eliotom Nessom koja je otkrila da je Capone posjećivao konjske utrke, krstario do Nassaua, planirao put do Biminia i da je svaki put viđen u dobrom zdravstvenom stanju. No jeli to ikako povezuje Caponea sa krvoprolićem? Samo svjedoci koji su tvrdili da sumnjaju na njega i to iz suparničke organizacije. Uskoro su i oni počeli “nestajati”, pa je Capone uhićen i optužen za organizaciju.

Capone se 20.03.1929. pojavio na svjedočenju pred glavnom federalnom porotom u Chicagu. Davao je iskaze sve do 27.03. kada je utvrđeno da nije organizator niti stoji iza masakra. Pušten je kao slobodan čovjek. Međutim čim je napustio sudnicu uhapšen je od strane žalbenog suda i morao se suočiti s kaznom od godine dana zatvora i 1000 $ novčane kazne. Nakon što je platio 5000 $ jamčevine odmah je pušten. 17.05.1929. godine Capone je uhapšen u Philadelfiji skupa sa svojim tjelohraniteljem, zbog nošenja oružja bez dozvole zbog čega je morao odslužiti godinu dana. Nakon devet mjeseci je pušten zbog dobrog ponašanja. 28.03.1930. godine Capone je morao opet u zatvor na 6 mjeseci zbog neplaćanja sudskih troškova. Žalio se na tu odluku, ali mu je žalba poništena i poslan je u Cook okružni zatvor. Počeo je shvaćati da je bolje da drugi odrađuju sve njegove “krvave pohode.”

Policija Caponea vodi pred sud

Kada je istražitelj Eliot Ness shvatio da nitko neće da svjedoči protiv Caponea i da ga ne može staviti iza rešetaka duže od par mjeseci, počeo je “prljavo igrati” da nađe sve upotrebljivo kako bi ga smjestio dugotrajno u zatvor a to će uspjeti tek u dogovoru sa financijskom policijom. Zajedno sa ministarstvom financija nabavlja dokaze i priprema optužnicu zbog utaje poreza. U optužnici su se pored Ala našli njegov brat Ralph Capone “Bottles“, Jake  Guzik “Greasy Thumb“, Frank Nitti još neki Caponeovi suradnici. 16.06.1931. Capone je priznao utaju poreza i iskorištavanje prohibicije. Kasnije je izjavio da je imao dogovor sa sucem da će odležati samo 2,5 godine. Otkriva se da je kupio porotu i suce i traži se novo suđenje, te je na novom suđenju 18.10.1931. Capone optužen za 22 točke optužnice i osuđen na 11 godina zatvora. 1932 godine je poslan u federalni zatvor u Atlanti, ali je uspio preuzeti kontrolu u zatvoru i time stekao mnoge društvene privilegije. Tada je prebačen u “Alcatraz” zatvor na otoku kod San Francisca. Sa strogim upraviteljem i bez kontakta sa svojim suradnicima Capone je polako psihički popuštao. Pokušavao je smanjiti svoju kaznu sa uzornim ponašanjem i nesudjelovanjem u pobunama. Ali kada je pokušao podmititi čuvare poslan je u samicu.

Trajni odlazak Caponea na robiju odakle se neće vratiti

U Alcatrazu je Capone stekao mnoge neprijatelje. Često su ga ostali zatvorenici maltretirali, a samo nekoliko njih je stalo uz njega. Bilo je nekoliko pokušaja da se ubije Veliki Al. Bio je uboden u leđa, bilo je pokušaja trovanja i davljenja. Nakon nekog vremena se psihički razbolio a i uznapredovao je sifilis koji je zaradio puno ranije od svojih prostitutki i koji nije bio liječen. Infekcija se proširila na čitavo tijelo, pa tako i na mozak. Zadnju godinu u Alcatrazu je odslužio u zatvoreničkoj bolnici odakle je premješten u zatvor u Kaliforniji. Nakon izlaska iz zatvora još je neko vrijeme proveo u bolnici te se vratio u svoje odmaralište na Palm otoku u Floridi. 16.11.1939. Capone je pušten nakon odsluženih 7 godina, 6 mjeseci i 15 dana. Liječen je u apartmanu u Miamiju. Međutim bio je toliko bolestan da je skoro cijelo vrijeme vegetirao. Teško narušenog psihičkog zdravlja, nikad se više nije vratio u Chicago, jer nije bio mentalno sposoban voditi mafiju. 1946. njegov psihijatar je ustanovio da Al ima mentalne sposobnosti dvanaestogodišnjeg djeteta a do smrti 25.01.1947. u New Yorku, Al je ostao uz svoju ženu i obitelj. Osim sifilisa koji ga je dotukao, dobio je tešku upalu pluća, potom srčani udar koji nije preživio.

Pripremio Toni Eterović uz arhive

ARAPSKI LUXUZ ŠEIKA

DUBAI

Ujedinjeni Arapski Emirati na čelu sa Dubaiejem odišu luxuzom istočnog svijeta. Luxuz koji se nema gdje potrošiti, luxuz zarađen na Arpaskoj nafti uložen je u Dubai, obećani grad svijeta, sa luxuznim hotelima od 7 zvijezdica, markama koje nikada niste vidjeli.

Hotel sa sedam zvijezdica koji je zaštitni znak Dubaia

Poseban grad u Aziji koji simbolizira luxuz je Dubai, grad Ujedinjenih Arapskih Emirata. Dubai ima oko dva milijuna stanovnika, i stalno je u porastu useljavanje kao i kupovina skupocjenih parcela zemlje uz more. Uglavnom su to Indijci, ali ima ih iz svih krajeva svijeta, od Australije, pa sve do Južne Amerike. mnogobrojna svjetska slavna imena su rezervirala i unaprijed platila ville koje se tek grade. Radna snaga je jeftina, pa je za izgraditi zgradu potrebno pet puta manje sredstava nego u Europi. Da ne govorimo o blagoj klimi, nema tu snijega, kiša, vjetrova, pa nije potrebna ni jaka i otporna konstrukcija. Najstarije zgrade (ne računajući kulturne spomenike) imaju dvadesetak godina. Dubai je nevjerojatan sudar istoka i zapada, a nekoć je to bilo samo naselje lokalnih beduina koji su živjeli od ribolova i  bisera.

 

Sheikh Mohammed Bin Rashid Al Maktoum

Danas je Dubai azijsko središte trgovine zlatom i naftom, kao i ključno turističko središte svijeta. Elitne pješčane plaže, hoteli sa šest zvjezdica, trgovine luksuzom, draguljarnice, itd. čak su i umjetni snijeg sa skijalištem izgradili. 1971. godine formiraju se Ujedinjeni Arapski Emirati sa glavnim gradom-emiratom Abu Dhabijem, dok se Dubai istakao kao velika trgovačka luka. Šeik Mohamad Bin Al Maktoum ima nevjerojatan njuh za biznis i potrudio se sagraditi infrastrukturu za buduće najveće turističko i trgovačko središte na svijetu. Danas se rade tri otoka u obliku palme na kojema će se nalaziti rezidencije, a suvišno je spomenuti kako su sva tri otoka rasprodana u roku dok si trepnuo, bez obzira na enormnu cijenu i unatoč tome što nisu sasvim ni izgrađena. Između njih će biti mali otočići u obliku karte svijeta. Sve će to biti vidljivo golim okom sa Mjeseca, a to je jedino do sada uspjelo Kineskom zidu, naravno od građevina izgrđenih rukama.

 

Plaže su pješčane od sitnog pijeska, a more je toplo. Prekrasno za izležavanje i ljubitelje picigina. Sezona kupanja na plažama počinje tek polovicom desetog mjeseca, jenjava jer ipak malo zahladi (ako je vama 24 stupnjeva hladno) u prvom i drugom mjesecu, te ponovno počinje od trećeg do petog mjeseca. Kasnije je bolje ne proviriti nosom van ukoliko se ne želite rastopiti od vrućine koja doseže enormnu visinu celzija. Izbor je velik. Od skupih plaža poznatih lanaca hotela i country clubova na koje se upad plaća i do 100 $, do besplatnih plaža, samo je teško naći odgovarajuću. U vrijeme Ramadana, muslimanskog svetog mjeseca, kad je običaj ne jesti i ne piti NIŠTA do sumraka, ne smijete na javnom mjestu ispijati vodu jer je to uvreda lokalnom stanovništvu, ali i ostalim muslimanima kojih je ovdje većina, pa je teško biti na suncu bez vode. Jedino ako puše povjetarac koji ublažuje situaciju. Najpopularniji sport je Kite Surfing- surfanje na dasci kojom upravljaš uz pomoć zmaja. Jako je atraktivan i zanimljiv za gledati.


Zanimljivo je napomenuti da je Dubai meka shoppinga. Možeš kupiti sve – čak i skijaška odijela. U malim uličnim trgovinama, cjenkanje je najbitnije. U velikim trgovačkim centrima nema toliko cjenkanja, ali se cijene mijenjaju i spuštaju kroz tjedne, kako se roba mijenja. Tako se već tradicionalno (kako je to novi grad, tamo je tradicionalno sve što se događa dvije godine za redom) održava Shopping Festival. Sve cijene u apsolutno svim trgovinama se prepolove, pa je taksi nemoguće naći. Interesantan je i arapski natjecateljski duh. Kako se trenutno grade dva najviše nebodera na svijetu (u New Yorku na mjestu WTC-a i negdje u Kini), u Dubaiu se grade, ne jedan, već dva još viša nebodera. Njihova visina je tajna svima, pa čak i građevinarima, da se ne bi desilo da slučajno nisu najviši. Prvi će se zvati Burj Dubai (u prijevodu s arapskog: Dubajski toranj), gradi se u novijem dijelu Dubaija, a jezerca će biti oko njega, naravno sve je to do nedavno bila pustinja, dok će se drugi graditi na jednom od palmi-otoka. Naravno, gradi se i najveći shopping mall na svijetu, u sklopu kojeg će biti i dvoransko skijalište a rade se i marine, olimpijski sportski centri, golf tereni, a i projekt podvodnog hotela je u planu. Naravno, sve što se gradi, gradi se enormnom brzinom, s ciljem da si priskrbi prefiks naj- na svijetu, tako da je cijeli Dubai jedno veliko gradilište. Naravno, treba poraditi i na prometnom opterećenju.

Najluksuzniji hotel na svijet- Burj Al Arab

Najluksuzniji hotel na svijetu je Burj Al Arab, iznutra sav u zlatu, ima 7 zvjezdica najviše na svijetu, da, to je onaj hotel izgrađen u obliku jedra; najviši hotel na svijetu, ime mu u prijevodu znači Arapski toranj, a da bi ste odsjeli u njemu morate mjesto rezervirati nekoliko tjedana unaprijed, a potrošiti minimalno 200 $ za večeru. Iz neposredne  blizine hotel stvarno izgleda impresivno. Tu je i hotel Jumeirah Beach Hotel, u blizini vodeni park Wild Wadi, a i Madinat Jumeirah, trgovački i hotelski centar izgrađen u prekrasnom arapskom stilu. Tu je i Dubai Creek, prirodni kanal oko kojeg se Dubai počeo razvijati. Onuda plove abre, malene barčice koje prevoze ljude, ali i teret, s jedne strane Dubaija na drugu. Za sitne pare možete unajmiti jednu i tako se lijepo voziti. Dubai je poznat i po Gold Souku- tržnici zlata. Tamo ima svega i svačega, uglavnom od žutog, jako žutog zlata. Naravno i tu je cjenkanje najbitnije, a zlato je jako jeftino. Postoje restorani po svačijem ukusu, od japanskih sushi barova do američkih fast foodova. Arapska hrana je prihvatljiva. Uglavnom je to meso (nikako svinjetina) na roštilju, sa njihovim fenomenalnim umacima i salatama, te poznatim arapskim kruhom. U kafićima se puši shisha, kod nas poznatija pod nazivom nargila. Naravno u njoj nema nikakvih narko sastojaka, nego su tu uglavnom voćne arome sa jako malim udjelom duhana.

Vodeni park

Što se izlazaka tiče- ima za svakog pomalo. Samo na nekim mjestima se prodaje alkohol, tamo uglavnom zalaze Europljani, a alkohol je poprilično skup. Ali opet jeftiniji nego na nekom europskom skijalištu. Sa blještavim licem Dubaija, mora doći i ne tako atraktivno naličje. Vjerojatno se pitate tko sve to gradi, tko za jako male novce čuva djecu, tko za ništa novaca nosi vašu ribu kupljenu na placu, tko čisti stanove? Pa to su uglavnom jako siromašni Indijci, Pakistanci, Kinezi, Filipinci. Ima ih mnogo, uglavnom su muški. Nisu vidjeli svoju obitelj godinama, preživljavaju, a sa zarađenim uspiju tek isplatiti dugove. Čak neki i pod vedrim nebom spavaju. Kad zagrebete malo ispod površine, ne čini vam se sve to tako glamurozno. Koliko god Europljani živjeli u Dubaiju kao kraljevi, toliko ima jadnih pripadnika iz zemalja trećeg svijeta. Neki žive samo i od vaše manče. Sve u svemu, kada se skupe dojmovi, Dubai je prekrasan sudar tradicionalne autohtone arapske, zapadnjačke i istočnjačke kulture. Nevjerojatan vizualni doživljaj i kulturni šok. Jedan od gradova koje definitivno treba posjetiti, ali i u koje se treba vratiti.

Fascinantni hotel Atlantida

U Dubaiju se stalno nešto novo izgrađuje, pa tako je 25.09.2008. otvoren luksuzni hotel s pet zvjezdica Atlantis (Atlantida), The Palm. Sa svojih 1539 soba, 17 restorana, 20 trgovina i vodenim parkom koji vrvi morskim psima, piranama, ražama i drugim domaćim i uvezenim morskim stvorenjima, to je prvi u nizu od 33 hotela iste kategorije koji bi trebali krasiti umjetni otok u obliku palme. Izgradnja je stajala 1,5 milijardi dolara. U Atlantisu se raskošnim kamenim toboganom spuštate među morske pse, dupine, meduze i razne egzotične morske životinje čiji se ukupan broj vrsta procjenjuje na oko 65.000. Brigu o tom preobilnom podmorskom (oceanskom) životu, smještenom u 11 milijuna litara morske vode, čija se ljepota može uživati iz brojnih zajedničkih i privatnih prostorija poput restorana ili kupaonica, ali i marinirana na pladnju, vodi 100-tinjak akvarista, veterinara i poneki vrhunski kuhar. Zidovi hotela optočeni su sa 2,250 tona najfinijih vrsta mramora i kamena, osvjetljava ga 100.000 svjetiljki, a okružuje 60.000 stabala, palmi i grmova. Jedno noćenje u najluksuznijem apartmanu, Bridge Suite, površine 924 kvadratna metra, stoji 25.000 dolara na noć.

Pripremio i snimio: Valerio Livni, Reuters i AP

DRAGO KAMENJE U MODI

DRAGO KAMENJE U MODI

Prateći svijet turskih sapunica, žene su oduševljene odavanju pažnje ženskoj ljepoti nakitom, dijamantima, brilijantima i svim onim što je običnom čovjeku teško zamisliti da će ikada imati. Istočnjačka kultura počevši od Kine, Indije posebnu je posvetu koncentrirala na uljepšavanje žene jer je žena nešto lijepo nešto što treba dodatno uljepšavati i kititi cvijećem i dragim kamenjem. Rijetki si mogu priuštiti što Svjetske žene nose, no što je to što određuje vrijednost dragom kamenju?

Postoji više od 30 popularnih vrsta dragog kamenja i još mnogo onih manje poznatih i cijenjenih samo od sakupljača. Drago kamenje se klasificira prema različitim kriterijima; kemijskom sastavu, boji, nekim fizičkim svojstvima. Ipak, kako je izgled jedan od najvažnijih atributa dragog kamena, najčešće se klasificiraju prema ljepoti i vrijednosti. Osnovna podjela je na drago kamenje i poludrago kamenje. Drago kamenje se onda opet dijeli ne redove, prema optičkim svojstvima, čistoći ili rijetkosti. Vrijednost kamena može se povećati ako ima neki neobični optički fenomen ili slavnu prošlost.

DRAGO KAMENJE I. REDA

DIJAMANT

 

Ime dijamant potječe od grčke riječi adamas = nesalomljiv. Najtvrđi je mineral u prirodi, jake refleksije, većinom bezbojan i proziran. Zbog dobrih optičkih efekata, najveće tvrdoće, i svoje rijetkosti, smatra se kraljem dragog kamenja koji se upotrebljava kao ukras još od davnina.  Nastaje kristalizacijom magme u velikim dubinama zemlje. Sastoji se od čistog ugljika.  Najčešće ih nalazimo u modrikastome vulkanskom tlu ili u nanosima rijeka, koje su ih odatle isprale i ponijele sa sobom. Najveći su rudnici dijamanata u južnoj Africi, kod Johannesburga, zatim u Jakutiji u Sibiru, u Indiji, na Uralu, na otoku Borneu i u Brazilu. Dijamant u prirodnom stanju ima oko sebe naslagu koja ga čini sličnim običnom šljunku ili kamenčiću. Tek brušenjem dobiva lijepe oblike i sjaj. Postoje različiti načini brušenja dijamanata. Najuobičajeniji je briljant, sa 57 površina (faseta), kojim se postiže idealni efekt loma svjetlosti.

RUBIN

 

Rubin je dobio ime po svojoj crvenoj boji (lat. rubens = crveni kamen) i spada u grupu korunda. Supstanca zbog koje je rubin tako crven je krom dok je u slučaju smećkastih  nijansi prisutno i željezo. Najtvrđi je mineral poslije dijamanta, sedam puta tvrđi od topaza koji ga slijedi na tabeli tvrdoće. Početkom dvadesetog stoljeća počeli su se izrađivati sintetski rubini kvalitete pravog kamena i naročito njegovih kemijskih i optičkih svojstava. Većina njih se ipak može prepoznati najviše zbog toga jer nemaju apsolutno nikakva oštećenja što je kod pravih kamena rijetkost. Najveća su nalazišta u južnoj Aziji, osobito u Mianmaru i Šri Lanki.

SMARAGD

Smaragd (grč. smaragdos = zeleni kamen) je zeleno obojeni dragi kamen iz grupe berila i najdragocjeniji u toj grupi minerala. Svoju zelenu boju dobiva od kroma, a ponekad i od vanadija. U ovom kamenu su česte nakupine sitnih nečistoća koje ga čine mutnim i neprozirnim te su samo rijetki primjerci smaragda prozirni i čisti. Takvi se ubrajaju u najskupocjenije drago kamenje. Glavna su nalazišta u Kolumbiji, Brazilu, Uralu, južnoj Africi i zapadnoj Australiji.

SAFIR

Ime safir upotrebljavano je za razno drago kamenje. U srednjem vijeku tako su nazivali i lapis lazuli. Oko 1800g. priznati su safir i rubin kao varijacije korunda. Tada se plavo kamenje nazivalo safirima, crveno rubinima, a sve drugih boja svrstavalo se pod mineral korund. Danas se minerali iz grupe korunda svih boja osim crvenih nazivaju safirima. Plavu boju safirima daju željezo i titan, ljubičastu vanadij. Mali dio željeza dat će rezultate u žutim i zelenim tonovima, a krom će prouzročiti ružičastu boju kamena. Najveća nalazišta safira su Mianmar, Tajland, Indija, SAD i Australija.

DRAGO KAMENJE II. REDA

AKVAMARIN

Akvamarin (lat. aqua = voda + marinus: morski) vrsta je minerala berila, po kemijskom sastavu silikat, Al2Be3(Si6O18). Boju morske vode mu daje željezo. Na temperaturama 400-500°C boja im se može lagano promijeniti dok na višim temperaturama može doći do totalnog gubitka boje tako da je potrebna velika pažnja kod izrade i popravaka nakita sa tim kamenom. Najvažnija nalazišta su u Brazilu, južnoj Africi, Kini, Indiji i u SAD. Najveći akvamarin ikad pronađen težio je preko 110 kg.

TOPAZ

Topaz je dobio ime po mjestu pronalaska na otoku u Crvenom Moru, Topazos. Boju dobiva zbog željeza i kroma, a najviše se cijene žuti i bezbojni topazi. Podložan je pucanju pa ga treba pažljivo ugrađivati u nakit. Također nije otporan na sumpornu kiselinu. Danas su najpoznatija nalazišta u Brazilu, a ostala u Afganistanu, Australiji, Mianmaru, Kini, Japanu, Meksiku, Namibiji, Nigeriji i Rusiji. Poznati su plavi topazi nađeni 1964. u Ukrajini, svaki težak preko 100 kg.

SPINEL

U mineralogiji se spinelom naziva čitava grupa srodnih minerala ali samo neki od njih služe kao drago kamenje. Uglavnom su to crveni zeleni ili plavi spineli. Njihovu boju daju im krom, željezo vanadij i kobalt. Spinel je razvrstan kao poseban mineral prije 150 godina. Prije toga se klasificirao kao rubin tako da su neki svjetski poznati rubini zapravo spineli (rubin u Engleskoj kruni). Ima ih u Mianmaru, Šri Lanki, Tajlandu i drugdje.

OPAL

Posebna karakteristika opala je njegov mliječno-plavkasti ili biserni (voštani) izgled površine i njegove razne boje koje mogu biti promjenjive, ovisno od kuta promatranja. Opal uvijek u sebi sadrži 3-30% vode. Tijekom vremena postoji mogućnost da kamen izgubi tekućinu, pukne i izgubi opalne vizualne osobine površine. Zbog toga se ne preporuča njegovo izlaganje toplini. Opal je također neotporan na kiseline i razne kemikalije te treba izbjegavati kontakt sa sapunom i parfemima. Neke vrste opala ubrajaju se u poludrago kamenje. Opal navodno ima izuzetno negativno djelovanje. Taj kamen koji se sjaji u svim bojama kod brojnih ljudi izaziva strah, a tvrdi se da je u tim bojama Bog ovjekovječio sedam smrtnih grijeha!

POLUDRAGO KAMENJE

U poludrago kamenje ubrajamo neke minerale koji nisu toliko rijetki, a svejedno su lijepi pa se koriste kao ukras.

MALAHIT

Ime malahit je vjerojatno nastalo od grčke riječi malakos što znači mekan, zbog njegove slabe tvrdoće. Kada se izreže, njegova struktura je puna tamnijih ili svjetlijih slojeva koji tvore krugove, ravne pruge ili neke druge oblike na površini. Po sastavu je bakrov karbonat. Zelene je boje.

AMETIST

Ime Ametist znači “bez pijanstva” (grč.). Najviše je cijenjen mineral u grupi kremena. Ljubičasto je obojen od tragova mangana ili željeza. Zagrijavanjem na temperaturi između 470-750°C mogu se dobiti svjetlo-žute, crveno-smeđe, zelene i bezbojne varijante. Originalne boje mogu se vratiti pomoću izlaganja radijaciji.

AHAT

Ahat je vrsta sitnozrnatog kremena iz grupe kalcedona. Ime je dobio po rijeci Achates u Siciliji. Ispunjen je nepravilno koncentričnim nijansama boja. Neki od ahata sadrže i supstance opala. U nekim se rudnicima vadi ahat čije su boje uglavnom samo nijanse sive te se tada primjenjuju razni postupci bojanja da bi kamen bio atraktivniji. Prije bojanja čiste se u toploj kiselini i bruse u završne oblike, a nekad se i poliraju.

ŽAD

Žad dobiva svoju lijepu zelenu ili smaragdno zelenu boju od primjesa željeza, a ponekad i kroma. Javlja se u vlaknastim agregatima pa je zbog toga jako žilav. U prethistorijsko doba žad se radi toga koristio u izradi oružja i raznih alata.

Pripremila: Antonela Madunić

TOŠE PROESKI NEVIĐENO

Često je isticao da je samo marioneta Boga i da sve zasluge duguje Bogu. Zaljubljeni Bog ga je uzeo u svoje naručje.

PREDVIDIO JE POZIV

TOŠE PROESKI (Balkanski Elvis Presley) 

NIJE REKAO DA IDE GORE ZATO ŠTO JE GORE ZAGREB OD MAKEDONIJE, JER GORE JE I BEOGRAD I SARAJEVO, VEĆ JE REKAO PRIJATELJU DA IDE GORE…..NA NEBO…..

Cijeli Balkan je više nego šokirala tragična pogibija mladića koji je sa svojih 26 godina: kraljevskim glasom, snažnom karizmom i humanitarnom posvećenosti, osvojio Balkan i u pjesmi ujedinio zemlje okovane mržnjom. Bio je na korak da osvoji svijet, veći umjetnik od svih hrvatskih umjetnika njegovog uzrasta, a najnoviji cd sa samo jednom od fascinantnih pjesama ²Igra bez granica² napravio je nevjerojatan estradni boom. Bio je veoma tražen i voljen pjevač, no sada kada ga nema, postao je najtraženiji. U rodnoj Makedoniji 17.10 je proglašen dan žalosti a kada se doznalo da je poginuo to jutro je državna televizija prekinula program i objavila tragičnu vijest, radio postaje samo po cijeli dan puštale njegovu glazbu, u školama nisu mogli nastaviti nastavu, jer su djeca i mladež bili šokirani i uplakani. Da li je predvidio smrt tj. prelazak na onaj svijet u koji malo tko vjeruje? Financirao je obnovu manastira u rodnom Kruševu kojem je dao brojne donacije, a nedavno je jednom prigodom rekao da bi volio da ga tamo pokopaju. Nevjerojatno za mladića od 26 godina, da razmišlja gdje će biti pokopan. Kada je krenuo za Zagreb, prijatelju je rekao da ide gore. Mnogi su to protumačili da gore, podrazumijeva Zagreb, no gore može podrazumijevati Beograd, Sarajevo, itd….on je zapravo podsvjesno ili nadsvjesno slutio da ide upravo GORE. Način na koji je otišao nama je stravičan, no on je preskočio livadu u snu. Jednostavno, Toše je na zemlji završio misiju. Bog ga treba među svojim saveznicima na nebu.

TOŠE U PUNOM ŽARU

TODOR TOŠE PROESKI rođen je 25. 01. 1981. godine u Kruševu, Republika Makedonija. Njegovi roditelji Dominika i Nikola već su u najranijoj dobi primijetili nevjerojatni glazbeni talent te su ga odmalena usmjeravali prema karijeri glazbenika. Diplomirao je solo pjevanje na Muzičkoj akademiji u Skopju kao jedan od najboljih studenata svoje generacije i jedan je od rijetkih školovanih pop glazbenika na prostoru cijele bivše Jugoslavije. Svoju kratku, ali blistavu karijeru Toše Proeski započeo je 1996. godine na dječjem festivalu Makfest, nakon čega je nastupao na raznim festivalima u Makedoniji i redovito osvajao nagrade publike i stručnih žirija. Godine 1999. izdao je debitantski album “Nekade vo Nokta” (“Negdje u noći”), na kojem je surađivao s najpoznatijim makedonskim pop autorima, između ostalih, s legendarnim skladateljem Grigorom Koprovom, koji je zaslužan za njegove prve glazbene uspjehe. Iste godine, Toše je održao prvi samostalni koncert u Skopju, na kojem je, unatoč lošem vremenu, uživalo desetak tisuća obožavatelja. Godine 2000. Toše Proeski osvojio je treće mjesto na makedonskom predizboru za Pjesmu Eurovizije, nakon čega je izdao drugi album “Sinot Božji”, kojim se zacementirao u vrhu makedonske pop glazbe. Upravo u to vrijeme započeo je suradnju sa srpskom produkcijskom kućom BK Sound pomoću koje je počeo razvijati karijeru u zemljama bivše Jugoslavije. Njegov talent ubrzo su prepoznali slušatelji diljem Balkana pa je iste godine osvojio “Oscara popularnosti”.

TOŠE U PRIJATELJA

TOŠE I DJEVOJKA ANDRIJANA BUDIMIR

Svoj treći studijski album “Ako me pogledneš vo oči” snimio je u Grčkoj i objavio ga 2003. godine. Pjesma “Čija si” s tog albuma postala je jedan od njegovih najvećih hitova, a album je promovirao u Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Srbiji i Bugarskoj, nakon čega je zaradio epitet “kralja pirata”. Njegovi su se nosači zvuka, mahnito prodavali diljem bivše Jugoslavije, no on i njegova izdavačka kuća nikad na njima nisu zaradili, obzirom da su bili djelo pirata i preprodavača. Osebujni vokal Toše Proeski nastavio je usavršavati u New Yorku, s poznatim profesorom pjevanja Williamom Reyom, koji je učio i Luciana Pavarottija. Godine 2003. dobio je Humanitarnu nagradu majke Tereze te je postao UNICEF-ov ambasador dobre volje. Godine 2004. predstavljao je Makedoniju na Eurosongu s pjesmom “Life”, no unatoč favoriziranju medija osvojio je 14. mjesto. Iste godine snimio je pjesmu “This World”, koja je postala UNICEF-ova himna, a otprilike u to vrijeme potpisao je ugovor s diskografskom kućom Dallas Records, koja se otad brinula za njegovu karijeru u Hrvatskoj i Sloveniji. Album “Po Tebe” (“Nakon tebe”) 2005. godine izdan je na cijelom prostoru bivše Jugoslavije te je zabilježio rekordnu prodaju, baš kao i njegov prvi album za hrvatsko tržište “Pratim te”. Sve veća medijska pažnja na našim prostorima te su ga godine dovele do Mire Buljana i Antonije Šole, autora njegovih najvećih hitova. Na Hrvatskom radijskom festivalu 2006. godine nastupio je s pjesmom “Srce nije kamen”, koju su ZAMP i brojne domaće radio postaje proglasile hitom godine, a na kraju je završila u najavnoj špici sapunice “Zabranjena ljubav”, u kojoj je Toše gostovao u nekoliko epizoda. Osim toga, snimio je duet s Tonyjem Cetinskim “Lagala nas mala”, koji mjesecima nije silazio s vrhova domaćih top lista. Sa Tonijem Cetinskim se dosta zbližio i postao veliki prijatelj. Smatra se da je u Hrvatskoj njegov najbolji prijatelj bio Cetinski koji nakon pogibije Toše, bio izvan sebe, tvrdeći da on ne vjeruje da se to dogodilo.

U proljeće ove godine Toše je ponovno nastupio na HRF-u, osvojivši Grand prix s pjesmom “Veži me za sebe”, koja je po broju emitiranja nadmašila prethodni hit godine. Duet “Volim osmijeh tvoj” s Antonijom Šolom proglašen je najprodavanijim singlom ove godine, nakon čega je Toše izdao album “Igre bez granica”, koji se trenutačno nalazi  na vrhu top liste najprodavanijih albuma u Hrvatskoj. Povodom izlaska albuma, Toše Proeski održao je spektakularnu promociju u zagrebačkom klubu Tvornica, nakon čega su ga hrvatski mediji proglasili “ultimativnom balkanskom zvijezdom”. U moru kvazi pjevača koji preplavljuju glazbeno tržište, Toše Proeski oduvijek je bio poznat kao nevjerojatni talent i pravi profesionalac. Za sebe je često govorio kako “postoji zbog publike”, dok su mu kritike uvijek bile manje važne. Jedan je od rijetkih izvođača na našim prostorima koji je imao odvojene diskografske projekte za svaku zemlju bivše Jugoslavije, a u svakoj od njih redovito je dobivao najvažnije glazbene nagrade. Omiljen među kolegama glazbenicima i obožavan od strane tisuća obožavatelja, Toše Proeski bio je i ostat će jedan od najsvjetlijih trenutaka glazbe na ovim prostorima.

Ostaci auta u nesreći

Toše Proeski poginuo je u prometnoj nesreći koja se dogodila 17.10. oko 6.30 sati u jutro kod Nove Gradiške. U nesreći je teško ozlijeđen 32-godišnji makedonski državljanin Georgij Georgijevski, vozač terenca koji se sudario s kamionom, a lakše 49-godišnja menadžerica Toše Proeskog, Ljiljana Petrović. Nesreća se dogodila na autocesti A3 Zagreb – Lipovac, na dionici između Lužana i Nove Gradiške, u smjeru Zagreba. Pjevač se s dvoje ljudi vozio u terencu VW touareg koji se zbog još neutvrđenih razloga sudario s kamionom talijanskih registracija te se zabio u središnju zaštitnu ogradu autoceste i završio u jarku. Kamion i Touareg su se kretali u istom smjeru, a sumnja se da je vozač Touarega zaspao te je udario u stražnji dio kamiona. Proeski je poginuo na mjestu događaja, dok su vozač automobila 32-godišnji i 49-godišnja Ljiljana Petrović u nesreći ozlijeđeni. Od dežurnog liječnika u Službi hitne medicinske pomoći u Općoj bolnici Nova Gradiška doznalo se kako je vozač zadobio teške tjelesne ozljede, dok je Petrovićka u bolnicu zaprimljena pri svijesti ali u teškom psihičkom slomu.

Pogreb je održan dan sutra. Zvukove makedonske himne nadjačao je jecaj 20-ak tisuća ljudi koji su došli na vječni počinak ispratiti najveću makedonsku zvijezdu. Deseci mladih od iscrpljenosti i tuge popadali su po groblju i oko njega za pokopa. Na velikom platou ispred spomen-parka u Kruševu, gdje je Tošin odar omotan makedonskom zastavom bio izložen nekoliko sati prije pokopa, u nepreglednom redu su čekale kolone uplakanih ljudi da odaju posljednju počast tragično nastradalom idolu. Na pogreb su došli svi njegovi kolege iz Makedonije, dok su iz Hrvatske stigli Aki Rahimovski, te Tony Cetinski s Jurom Hrvačićem, vlasnikom Hit recordsa, Tošine izdavačke kuće. A iz Beograda su stigli Ceca Ražnatović i Željko Joksimović. Njegovi roditelji Nikola i Dominika izabrali su Tošin rodni grad za mjesto njegova vječnog počinka jer je taj grad početkom prošlog stoljeća bio desetak dana slobodna republika i mitsko je mjesto svih Makedonaca. Što je Vukovar Hrvatima, to je Kruševo Makedoncima. – Naš Toše počiva uz najveće makedonske heroje. Todor znači božji dar, a ti si za Makedoniju bio upravo to. – rekao je svećenik u propovijedi. Makedonska vlada njegovim je roditeljima nudila da se Toše potkraj tjedna pokopa u Skopju, u Aleji velikana, no oni su ipak izabrali Kruševo – znajući koliko je to mjesto njemu značilo. Na vječni počinak, uz sve vjerske počasti koje su predvodili prvi svećenici makedonske crkve, Tošu su ispratili – uz predaju državne zastave ocu, gardu i počasne plotune i svi državni čelnici – predvođeni premijerom Nikolom Gruevskiem i predsjednikom Brankom Crvenkoskim. A nakon sahrane brojni nepoznati ljudi su s najdubljim štovanjem prilazili i Violeti Boškoski, supruzi njihova haaškog uznika Ljube Boškoskog, i stezali joj ruku: “Pozdravite nam našeg bratka”… Vozeći se natrag kroz sela i gradove od Kruševa do Skopja, gledali smo zastave na pola koplja, velike Tošine postere i mnoštvo zapaljenih svijeća…

O LJUBAVNOM životu Toše Proeskog vrlo se malo znalo, sve do trenutka njegove smrti. Andrijana Budimir, Tošina djevojka koja je s njim u Skoplju dijelila i stan, tek sada nakon što je, kako kaže, “izgubila sve što je imala u životu”, smije progovoriti o velikoj ljubavi pjevača i bivše rukometašice. Po tragičnoj smrti pjevača, koja je prošli tjedan šokirala sve koji su ga voljeli, Andrijana Budimir progovorila je o tome kako je s pjevačem planirala imati i djecu, no da se to do sada nije dogodilo zbog njegove karijere. Ona se svoje zbog njega odrekla, a njemu je na putu stajala menadžerica. Najveću krivnju obitelj pjevača, ako je suditi po pisanju medija, predbacuje, naime, upravo Ljiljani Petrović, koja se u trenutku nesreće nalazila s njim u autu koji je putovao za Zagreb. Kako se može zaključiti iz njezinih riječi, lijepo mišljenje o menadžerici preminulog pjevača nema ni njegova djevojka Andrijana. “Ljiljana jedino mene nije nikada uspjela otjerati od njega. Sad će se ionako mnoge stvari saznati.”, ogorčeno je za jedan hrvatski tjednik priznala Andrijana. Ljiljana opovrgava da je Toše bio u ikakvoj vezi sa Adrianom, a to što su se dopisivali smatrala je prijateljstvom.

BALKANSKA KRALJICA POP FOLKA SVETLANA RAŽNATOVIĆ CECA, BILA JE VIDNO SKRHANA BOLOM, IZNOSEĆI KAKO JE OČEKIVALA NJEGOVO SKORO VJENČANJE

ADRIANA SE NIJE DALA ODVOJITI OD TOŠINA TIJELA

KRIO JE LJUBAVNI ŽIVOT, OTKRIVA SE TEK NAKON SMRTI.

“Princezo moja jedina, lepo mi pajki pa ću da te čuvam u snu. Sve ima smisla, otkad si ponovo u mom životu. Volim te, lepo mi pajki”, jedna je od posljednjih poruka koje je makedonska zvijezda poslala svojoj djevojci prije stravične nesreće. Andrijani, kako je priznala, nikada nije bilo bitno hoće li javnost doznati za nju ili ne. Bilo joj je, kaže, bitno da je ona znala da postoji u njegovu životu. Tošina je menadžerica smatrala da je za njegovu karijeru bolje da ima imidž slobodnog mladića. Novinarka makedonskog Kanala 5, Vesna Petruševska, posljednja je koja je intervjuirala Tošu u svojoj emisiji “Vrteleška”. U razgovoru za jednu hrvatsku televiziju netom nakon Tošine smrti, a govoreći o dojmovima koje je na nju ostavio kada ga je posljednji put vidjela, samo večer prije jutra kada je poginuo, kazala je kako joj se činio “emotivno prazan jer još uvijek čeka ljubav svog života”. Starija Tošina sestra dala je makedonskom Dnevniku ekskluzivni intervju. U iscrpnoj ispovijesti Dora Risteska je uvjerljivo tvrdila da je njen šest godina mlađi brat predosjećao svoju smrt: “Kada se prije nekoliko mjeseci gradio kat na roditeljskoj kući, on je bio u inozemstvu. Morala sam da mu javim koliko je lijep njegov kat. On mi je samo rekao: “Raduj se, Cece, zato što ćeš se ti useliti tu.” Kada sam ga pitala zašto tako govori, ništa mi nije rekao. A kada je prije nekoliko mjeseci došao na ručak kući u Kruševo, svi smo bili tu sem tate. Toše ga je nazvao i rekao: “Dođi brzo, zato što ćeš još malo da me gledaš. Poslije ćeš moći da me vidiš samo na slici.” – priča sestra najpopularnijeg balkanskog pjevača napominjući da joj je otkako nema njenog brata život pravi pakao. Jednom prilikom, prisjeća se Dora, bio je zamišljen, mrzovoljan, neraspoložen. Zamolila ga je da joj kaže što mu je, pa i ako mu i ne bude mogla pomoći, biće mu lakše. Bilo je veoma čudno to što Toše nije ni riječ rekao, već je samo šutio i promatrao je. O stanju roditelja koji su izgubili sina, njegova sestra kaže: Preteško im je i još su u šoku. Ni sa zdravljem ne stoje najbolje. Veći dio dana provedu povučeni u svojoj sobi. Otac malo spava i stalno ponavlja: “Ovo je nemoguće. Ne mogu da vjerujem da mi više nema djeteta. Nemoguće je! Mama neprestano plače. Ponekad uspijem da je nagovorim da se posveti kućnim obavezama, ali to je kratkog daha. Svakog dana dva puta ide na Tošetov grob.” Sa suzama u očima priča Dora Risteska. Toše je volio porodicu, obožavao je sestrine klince Dominika i Nikolu. Ona, zavijena u crno, u kući punoj Tošinih slika, kaže da joj nije padalo na pamet da njen brat nešto sluti, ali sada, kad u tugovanju vraća film, svaka njegova rečenica o životu govori joj da je naslućivao skori kraj.

U intervjuu kojega je dao netom prije smrti, Toše je kazao kako je posebno vezan za svoju obitelj, te da će mu roditelji uvijek biti autoritet. Na pitanje hoće li, kada nađe ozbiljnu djevojku, mamu pitati za dozvolu, Toše se uozbiljio i odgovorio: “Ne, mislim da stvari ne trebaju tako ići, ja sam taj koji treba odabrati. Iako bih bio sretan da se među njima kad se upoznaju dogodi harmonija”. U gotovo svakom intervjuu Toše je ponavljao, kao da ju je napamet naučio, istu rečenicu – da je bio u dugoj vezi, da je veza prekinuta zbog njegove karijere, te da za djevojku nema vremena. Na njegovoj službenoj internet stranici još uvijek nema obavijesti o njegovoj tragičnoj pogibiji, a jedan segment stranice posvećen je i isječcima iz časopisa posvećenih njegovom radu, ali i ljubavnom životu. Niti u jednom isječku ne spominje se Andrijana Budimir. “Ljubav žrtva karijere”, “Nema vremena za djevojku” i “Nadam se da ću se uskoro zaljubiti jer mi fali ljubavi” uglavnom su naslovi isječaka postavljenih na web stranici, uz one koji govore o njegovoj karijeri, koncertima, gostovanjima i glazbenim suradnjama. U jednom časopisu Toše na pitanje je li “trenutno u sigurnim rukama” ili “još uvijek traga za onom pravom”, odgovara kako je imao ozbiljnu vezu, ali da je “sve to prestalo”. “Najvjerojatnije zbog moje karijere. Sada zaista nemam vremena da djevojci posvetim pažnju, a ženskom biću je upravo to potrebno. No, kada završim sve obveze, tada će mi vjerojatno trebati netko da bude uz mene, ali sada sam slobodan”, kazao je u intervjuu za jedan časopis, dodavši kako iz ljubavi crpi inspiraciju, no da ne mora biti zaljubljen kako bi pisao pjesme.

OCU JE OD PRVIH ZARAĐENIH NOVACA KUPIO AUTO.

U intervjuu za jedan srpski časopis Toše ponavlja priču o dugoj vezi koja je prekinuta zbog njegove karijere, te govori kako se nada da će se uskoro zaljubiti jer mu fali ljubavi. “Inače pola čovjekovog života zauzima ljubav i ona je zaista bitna. Međutim, kod mene je ta polovica prazna. Moja karijera ne dozvoljava da se posvetim nekom ženskom biću”, izjava je koju je Toše također dao nedugo prije pogibije, a u kojoj spominje kako je s djevojkom prekinuo prije godinu dana. S obzirom na to da je Andrijani poslao poruku u kojoj piše kako je “ponovno ušla u njegov život”, pretpostavlja se da je par prekidao i mirio se, ovisno o njegovoj karijeri. Protivno Andrijaninoj izjavi da mu menadžerica “nije bila kao druga majka”, u intervjuu za jedan srpski časopis, Toše je na pitanje tko mu je, pored roditelja, najveća podrška u radu, odgovorio kako mu je “na drugom mjestu” menadžerica Ljiljana Petrović. “Ona je neumorna osoba koja me svaki dan razveseli s nekom lijepom viješću. Volim je puno”, kazao je Toše.

Makedonski tjednik Vest donosi šokantnu priču o tome kako Toše u trenutku smrti nije imao zdravstveno i mirovinsko osiguranje te kako se njegova menadžerica Ljiljana Petrović pokušava okoristiti na njegovoj smrti, tražeći oprost duga od oko 180 tisuća eura, Kanal5 donosi mišljenje stručnjaka koji tvrdi: “Toše je poginuo jer nisu poštivani standardi osiguranja VIP osobe”. “Toše Proeski nije smio upravljati Touaregom na putu za Zagreb, već je trebao sjediti na zadnjem sjedištu. Džipom je trebao upravljati profesionalni vozač, a ne njegov prijatelj, i pred njima se trebalo kretati vozilo prethodnica. Ni jedan od tih profesionalnih standarda osiguranja VIP osobe nije bio poštovan u trenutku kada se dogodila kobna nesreća kraj Nove Gradiške. Stručnjaci tvrde da je u ovom slučaju u potpunosti zanemarena Tošina sigurnost”, objavio je makedonski Kanal5.

Stručni tehničar za upravljanje motornim vozilima Konstantin Angelovski je za tu TV postaju izjavio da bi se zbog ovakve tragedije trebali izmijeniti prometni standardi i primijeniti oni koji su na snazi u zemljama Europske unije – svaka kompanija koja ima registrirano vozilo, mora angažirati profesionalnog vozača. Također, Angelovski napominje da su dokumenti o istrazi prometne nesreće još kod hrvatskog Ministarstva pravosuđa te kako bi za cjelokupno rasvjetljavanje tragičnog događaja trebalo napraviti nezavisno stručno vještačenje. Makedonska agencija MIA javlja kako privatne tiskare i foto studiji masovno izrađuju majice s Tošinim likom, kojeg se masovno eksploatira u svakoj mogućoj prilici. Odbor za zaštitu lika i djela Toše Proeskog već je informiran o tome da je u tijeku tisak majica sa Tošinim likom, koje će se prodavati po cijeni od 300 do 500 makedonskih dinara (35 do 60 kuna). Iz Ureda za zaštitu autorskih prava Ministarstva kulture su poručili kako nisu nadležni i kako nemaju mehanizam sprečavanja korištenja Tošinog lika.

KADA GA JE SRBIJANSKI TJEDNIK STANDARD PROGLASIO HOMOSEKSUALCEM, TOŠE JE PORUČIO UREDNIKU DA DOVEDE ŽENU, DA MU POKAŽE KO JE HOMOSEKSUALAC.

Na kraju ispada kako je brend “Toše Proeski” ostao nezaštićen te kako na njegovoj karijeri sada mogu svi profitirati. Ipak, ostaje nejasno zašto se ne primjenjuje zakon o autorskim pravima, prema kojemu sva prava vezana uz Tošin lik i djelo pripadaju njegovoj obitelji. Makedonski mediji tako izražavaju i svoje čuđenje što je za preimenovanje skopske koncertne dvorane Univerzal u “Toše Proeski” potrebno odobrenje Tošine obitelji te Odbora za zaštitu Tošina lika i djela, a za tiskanje njegova lika na majicama i profitiranje od istih ne treba niti odobrenje komisije, niti obitelji. Makedonski list Vest piše kako u posljednjoj godini Tošina života popularnom pjevaču nisu plaćani nikakvi doprinosi za zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Svemu je navodno kriva njegova menadžerica Ljiljana Petrović, inače vlasnica produkcijske kuće Final Cut T. Toše se kao klijent te produkcijske kuće vodio od 17. siječnja 2003. godine. Odjavljen je 30. rujna prošle godine. Doprinosi za taj posljednji mjesec mu nisu uplaćeni, a nakon toga Toše nije evidentiran ni u Fondu za zdravstveno, ni u Fondu za mirovinsko osiguranje. No, tu nije kraj.

Produkcijska kuća Final Cut T. je u srpnju ove godine otišla u stečaj, s poreznim dugovima u visini od oko 180 tisuća eura. Sada Ljiljana Petrović bez imalo srama, u ime Tošine tragične smrti i njegova proglašenja počasnim građaninom Makedonije, traži oprost dugova. “Zbog novonastalih događaja – tragične smrti estradnog umjetnika Toše Proeskog, koji je bio ekskluzivan predstavnik Final Cut T. produkcije, koja je u stečaju, te odluke makedonske Vlade da ga posthumno proglasi počasnim građaninom Republike Makedonije, ulažem molbu za povlačenje stečajne mase sa Final Cut T. produkcije”, zatražila je Petrović. Uprava za javni prihod je odbila njen zahtjev. Prema riječima Gorana Trajkovskog, direktora Uprave za javni prihod: “Dug se ne može oprostiti, već ga se može rasknjižiti jedino sudskom odlukom. Nema ovdje postupka protiv Toše Proeskog. Uprava za javni prihod tereti njegovu produkcijsku kuću Final Cut T. kao rizičnu tvrtku koja ne plaća dugove. Tu se kao pravno lice i 100-postotni vlasnik pojavljuje Ljiljana Petrović”, pojasnio je Trajkovski.

Georgij Georgievski, prijatelj Toše Proeskog i vozač Touarega u kojem je poginuo pjevač. Georgijevski je dva dana nakon nesreće kratko razgovarao sa svojim i Tošinim prijateljima, koji su, čim su ćuli za tragediju, dojurili iz Skoplja u Novu Gradišku, Četvorica najboljih Tošinih prijatelja njegov su lijes unijeli u helikopter koji ga je vratio u Makedoniju. Od utorka navečer prijatelji se smjenjuju pokraj Georgijeve bolničke postelje u novogradiškoj Opcoj bolnici, jer ne žele da on ove najteže trenutke proživljava sam. Nitko od nas pred Ðoletom (kako Georgijevskog zovu prijatelji) još nije spomenuo Tošu. Ne znamo je li on uopće svjestan da ga više nema. Pokušali smo ga pitati o nesreći, ali odmah je presjekao razgovor i rekao: “Ničega se ne sjećam i nikad se ne želim sjetiti”. Toše mu je bio više od brata i bojimo se da on neće ni moči ni htjeti preživjeti ovu tragediju. Prevelika je nesreća to što smo izgubili Tošu i ne želimo ostati bez još jednog prijatelja. Ðoleta dobro poznamo i sigurni smo da bi si poslije ovog strašnog dogadaja mogao nešto napraviti, rekao je jedan od prijatelja koji je s Georgijem 5 godina pratio Tošu. Đole je radio kao direktor diskokluba Proces u Skopju. Dao je otkaz kako bi mogao pratiti Tošu na putovanjima. Bili smo nerazdvojna ekipa. Đole je vozio, a ja sam išao kao Tošin tjelesni čuvar, priča neutješni Zoran, koji je Tošu Proeskog pratio na sva njegova putovanja, osim ovog posljednjeg s kojeg se on, na žalost, više nije vratio kući. Mladić priča kako je on uvijek sjedio na prednjem sjedalu na kojem je Toše poginuo. Nikad si neće oprostiti što ovaj put nije išao s njim. Ja bih i taj put sjedio na mjestu suvozača i Toše bi danas možda bio živ, priča neutješni prijatelj, koji je Tošu pratio na sva njegova putovanja. Georgijevski inače radio kao direktor diskokluba Proces u Skopju. Odlučio je dati otkaz kako bi mogao pratiti Tošu na putovanjima.

RTV PINK je o Toši snimio desetak dana prije pogibije dokumentarni film, u kojem Toše nije baš previše pričao o temama koje je iznosio inače u javnosti. Teme koje je dodirivao osim što su bile vezane za njegovo odrastanje, školske klupe, manastir u Kruševu -posebno su bile nadahnute vjerom u Boga. Posebnim nadahnućem je pričao o Bogu – duhu pravednosti, osobi, stvoritelju neba i zemlje u kojega silno vjeruje i kojem duguje sve za svoj uspjeh. Mjesecima nakon smrti, makedonski i srbijanski pojedini mediji raspiruju tenzije o teoriji zavjere kako je Toše zapravo ubijen a što je još gore većina njegovih fanova vjeruje u to. Koji bi bio razlog da se režira Tošin atentat? Tko bi u tome profitirao? Da li je on predstavljao nešto više od makedonskog pjevača, balkanskog glazbenog kralja koji spaja zemlje koje se ne smiju estradno spajati? Osobno ne vjerujem u režiju njegove smrti, no dozvoliti ću da svatko ima svoj stav. Momak je bio glazbeni kralj koji bi pokorio svojim glasom i karizmom prostore bivše jugoslavije. Dana 24.04.2011 izgrađena mu je u Kruševu Spomen kuća, a ovih dana u Barceloni je taj projekt “Spomen kuća Toše Proeski” osvojio nagradu za najbolje arhitektonsko djelo za 2011. godinu.

VIDEO: RTL izvještava memoarski: http://www.youtube.com/watch?v=soHS-Lq1i7I

IZRAEL HAPSI PREDSJEDNIKA

IZRAEL – PRAVDA PREMA SVIMA JEDNAKA

HAPSE NA DUŽNOSTI PREDSJEDNIKA, PREMIJERA I NAJVIŠE DRŽAVNE DUŽNOSNIKE KAD SU OSUMNJIČENI ZA BILO KAKVU RABOTU USRED MANDATA

Bivši predsjednik Izraela MOSHE KATSAV uhapšen na dužnosti od svoje policije, proveo je pet sati na razgovoru u policiji i dobio sedam godina zatvora za silovanje

Na osnovu optužbe bivše djelatnice ureda Predsjednika, da ju je u više navrata osobno predsjednik Izraela MOSHE KATSAV prisilio na seksualni odnos – predsjednik je uhapšen i priveden na razgovor u policiju. To se još nigdje u svijetu nije dogodilo i svaki predsjednik ili premijer koji uradi bilo kakvu glupost, sve će zataškati, stišati vjetar, a pričati o tome da će imati razgovor sa policijom krajnje je nezamislivo. No to nije slučaj i u Izraelu.

Državni tužitelj MENACHEM MAZUZ vodi sve ove političke skandale

Najviši državni dužnosnici Izraela našli su se u golemom skandalu a nalog za policijsku obradu djelo je državnog tužitelja MENACHEMA MAZUZA, koji je zatražio obradu nadsvugdje u svijetu nedodirljivim osobama. Predsjednik države Izrael MOSHE KATSAV, premijer EHUD OLMERT, ministar pravosuđa HAIM RAMON i šef generalštaba izraelske vojske DAN HALUTZI našli su se u nezapamćenom skandalu vezanim za seksualna napastovanja i korupciju. Iako se često svaki državnik demokratske zemlje opoziva na pravnu i demokratsku državu, te zemlju u kojoj su svi građani jednaki, nije upamćeno da je zbog nekog medijskog skandala, (a bilo ih je masu i u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji, Italiji, itd…) – netko pozvan ili priveden u policiju na razgovor.

Bivši ministar pravosuđa HAIM RAMON, prisjelo mu je nasilno ljubljenje nije mu ni tajnica Busha pomogla

Predsjednik Izraela MOSHE KATSAV osumnjičen je za kontinuirano prisiljavanje na sexualni odnos svoje suradnice u Uredu Predsjednika i na razgovoru u policiji je proveo gotovo pet sati braneći se kako nije kriv, navodeći da je ta suradnica sa njim htjela seksualni odnos. Nakon što mu je ponuđeno da sve ponovi pred detektorom laži, odbio je. Naime, 22.08.2006. nakon detaljnog ispitivanja njegove suradnice koja je zaštićena i nazivaju je “Svjedok A”, te dodatnih provjera navoda svjedoka, policija je upala u Predsjedničku rezidenciju, pretražila sve i oduzela sve dokumente i kompjutere predsjednika. Katsav tvrdi da je žrtva namještaljke i političkog progona, te da ga je ta suradnica ucjenjivala skandalom.

“ŠTO VAM JE ČUDNO, OVO JE ZEMLJA U KOJOJ POLITIČAR ZA LAŽ IDE U ZATVOR. NAROD JE SVETINJA A POLITIČARI MORAJU SLUŽITI NARODU, TO JE VALJDA I U VAS?” – anonimni Rabin.

Bilo kako bilo, Katsav je otputovao na duži godišnji odmor, skandal se ne stišava, a policijska istraga je u tijeku kao i paralelna istraga državnog tužitelja. Ukoliko državni tužitelj prosudi da je dovoljno materijala za podizanje optužnice protiv predsjednika, parlament Knesset će izabrati novoga predsjednika države.

Prije skandala sa Katsavom, isti skandal imao je i ministar pravosuđa Haim Ramon, nakon kojeg je morao podnijeti ostavku. Dvadesetogodišnja državna službenica nakon što je odslužila vojni rok, otišla je u posjet ministru Ramonu kako bi ga zamolila da se slikaju zajedno za uspomenu. Nakon fotografiranja ju je zamolio da ostane i za vrijeme dok su ostali sami u kabinetu ministra on ju je uhvatio, te “gurnuo joj jezik u usta”, da bi ga službenica automatski prijavila za seksualno napastovanje. On je sve zanijekao ali je državni tužitelj Menachem Mazuz ocijenio optužbu vjerodostojnom, te podigao kaznenu prijavu zbog “nedolična seksualnog napada na državnu službenicu”. Ramon je ubrzo nakon pritiska javnosti dao ostavku na svoju dužnost. Da bi stvar bila još gora, sam premijer (predsjednik vlade) Izraela Ehud Olmert završio je pod istragom u kojoj ga se sumnjiči da je za vrijeme dok je bio gradonačelnik Jeruzalema ispod cijene kupio stan od graditelja kojem je omogućio da sagradi više stanova nego je to urbanistički dopušteno. Njegovim predmetom se bavi ravnatelj državne revizije Micha Lindenstrauss, koji je do sada utvrdio da je Olmert platio stan 500.000 dolara manje od tržišne cijene a zauzvrat je uistinu određenom graditelju dozvoljeno, ono što zakonski ne može biti regulirano. Isto tako je utvrđeno da je 2004. kao ministar rada, u jednu državnu agenciju zaposlio svoja četiri bliska poslovna i politička partnera mimo državnih kriterija. Za sada ga neće policija ispitivati dok se ne razriješi situacija u Libanonu, međutim ni njemu se ne predviđa sjajna budućnost.

MAZUZ: “Ja ne služim predsjedniku ni vladi, nego narodu, pravdi i zakonu! Izvolite odgovarati za svoja djela tko god bio.”

Ni Premijer EHUD OLMERT nije prošao lišo, iz bliske prošlosti su mu otkrivene mrlje korupcije

General DAN HALUTZ varao je na dionicama

Šef generalštaba izraelske vojske DAN HALUTZ osumnjičen je da je za 24.000 dolara rasprodao svoje dionice na izraelskoj burzi, i to nekoliko sati prije nego je u južnom Libanonu kao zapovjednik izraelske armije pokrenuo vojnu akciju protiv Hezbollaha. Nakon početka rata, vrijednost svih dionica je pala i tako je Halutz izbjegao gubitak. On to ne smatra grijehom i tvrdi kako njegova prodaja dionica nema veze sa ratom. Državni tužitelj ne djeli sa njim mišljenje i to smatra nedopuštenim trgovanjem dionica. Iz vojno sigurnosnih razloga zamrznuta je istraga nad Halutzom, ali nakon završetka rata u Libanonu čekaju ga pitanja na koja mora dati odgovor. To što su Izraelci principijelni i kruti, ne samo prema neprijatelju već prema svome, velika je osobina jer se tako izgrađuje kredibilitet moralnosti, odgovornosti i neutaživosti za istinom i pravdom. Ne postoji nedodirljivi pa bio on i predsjednik. Pravosuđe, tajne službe, policija, mediji, rade potpuno neovisno i profesionalno, te je nemoguće uraditi bilo što a proći nekažnjeno ma tko ti bio. Svaki špijun MOSSAD-a ili druge tajne službe (unutarnje) SHIN BET, takmiče se da ukoliko sitnica u sustavu ne funkcionira sve dođe do medija, ma tko to uradio. Nema straha od otkaza. Najzaduženiji za funkcioniranje pravednog sustava je osim policije je SHIN BET. SHIN BET je glavna tajna služba u Izraelu čije su zadaće održavati državnu sigurnost, briga za sigurnost ministara i visokih državnih službenika, isto tako  otkrivati korupciju i organizirani kriminal ukoliko se pojavi u vrhovima, otkrivati terorističke djelatnosti izraelskih građana, pružati obavještajnu potporu za protuterorističke djelatnosti na području Gaze, Palestine i Libanona.

Predsjednik Katsav smijenjen je čim se počeo voditi kazneni postupak protiv njega, a na njegovo mjesto je došao osamdesetogodišnji Simon Peres koji je već jednom bio premijer Izraela. Predsjednik Peres dobitnik Nobelove nagrade za mir izjavio je kako će se boriti za još veći suživot među Palestincima i Izraelcima pa makar im ustupio i više teritorija Palestincima, što je u KNESSETU izazvalo val optužbi i protesta ekstremnih desničara Izraela. Premijer Ehud Olmert je zbog sve većih optužbi i pritisaka državnog odvjetnika (tužitelja), te poziva policije na razgovore podnio ostavku. Između ostalog tereti ga američki biznismen za korupciju koji je premijeru financirao premijersku kampanju a zauzvrat mu je Olmert obećao osigurati jake poslove u Izraelu.

TZIPI LIVNI (bivša pripadnica MOSSAD-a) izabrana za premijerku ali je odbila poziv nakon što narod od nje traži jaču ofenzivu a ne mir

Predsjednik SIMON PERES

Kako mu navodno Olmert nije ispunio obećanje – biznismen ga je prijavio i sve iznio u javnost. Nakon odstupanja dužnosti premijer Olmert je rekao upečatljive riječi: “Ponosan sam što sam građanin zemlje u kojoj se i premijer može naći pod istragom. Odstupam sa dužnosti na častan i odgovoran način, i želim dokazati svoju nevinost koja je dovedena u pitanje.”

Olmert smatra da je sve montirano od njegovih protivnika i negira optužbe, a na njegovo mjesto dolazi njegova ministrica vanjskih poslova, za sad neokaljana pedesetogodišnjakinja Tzipi Livni, druga žena na čelu Izraela nakon Golde Meir. Vrlo odmjerena političarka, čelična stava, sa dvadeset godina je pristupila tajnoj službi MOSSAD a već u dvadeset šestoj godini je zbog ljubavi dala otkaz u službi i krenula u poduzetništvo, jer joj je suprug bio poduzetnik. Nedugo nakon toga pojavile su se i političke ambicije koje je brzo ostvarila u diplomaciji. Dugo je uspijevala skrivati svoju špijunsku karijeru, dok je izraelski novinari nisu konkretno upitali da li je radila za MOSSAD, što je prvotno odbila odgovoriti, da bi potvrdila. Nakon toga su je pitali o operacijama na kojima je radila, da bi im Livni kategorično zalijepila usta: “O tome nema priče, zaboravite pitanja koja imaju oznaku državne tajne kao i moje pripadanje MOSSAD-u koje je prošlost.”

Počelo se i Sorosa ispitivati za pranje novca po svijetu, no nije bilo dokaza pošto je sve predao tužiteljstvu u Izraelu. MOSHE KATSAV je ipak osuđen na sedam godina zatvora te je na kraju suočen sa dokazima o silovanju plakao

Pripremio Toni Eterović,

Snimke: Daily Telegraph, New York Thimes,israeljewishnews

 

BILL GATES PRIMJER

NAJBOGATIJI ČOVJEK NA SVIJETU BILL GATES

BILL GATES

NAJBOGATIJI ČOVJEK I NAJVEĆI HUMANITARAC NA SVIJETU

San u koji nitko nije vjerovao BILL GATES je ostvario i postao stvoritelj informatičkog doba

Osnivač Microsofta i jedan od najbogatijih ljudi na svijetu William Bill Gates rođen je 28.10.1955. u Seattleu, saveznoj državi SAD-a, Washington. Potječe iz dobrostojeće obitelji: otac William bio je po zanimanju odvjetnik, a majka Mary Maxwell učiteljica. Bill se za računala počeo zanimati već u 13. godini života, a 1973. započeo je školovanje na uglednome sveučilištu Harvard. U sveučilišnom kampu Gates upoznaje Stevea Ballmera, danas izvršnog direktora Microsofta. Tijekom školovanja razvija verziju programskog jezika BASIC za prvi osobni kompjuter – Altair. Već nakon dvije godine prekida studiranje kako bi se u cijelosti posvetio informatičkoj tvrtki koju je utemeljio sa svojim prijateljem iz djetinjstva Paulom Allenom. Sjedište novoutemeljene tvrtke Microsoft je u gradu Albuquerqueu u saveznoj državi New Mexico (kasnije se tvrtka preselila u Bellevue, a potom u Redmond , gdje joj je sjedište i danas). Dakle, Gates je procijenio da je njegova vizija vrjednija od studija i da treba prekinuti fakultet da bi se u potpunosti mogao prikloniti osvajanju svijeta svojom vizijom. Kao dječak bio je veoma maštovit i često se zatvarao u kućnu garažu gdje bi se posvetio razmišljanju i radu na nečem nevažnom, što će uskoro promijeniti cijeli svijet. Često bi ga majka znala zvati:“Sine, što radiš tako dugo u garaži?!!” On bi joj odgovorio: “Razmišljam mama, razmišljam.” 

Gates i ostali čelnici Microsofta svoje poslovanje temeljili su na viziji da će računala postati nezamjenjivim strojevima koji će se uskoro pojaviti u svim uredima i domovima te su počeli s radom na razvijanju softvera za osobna računala. Svoj prvi veliki poslovni uspjeh ostvaruju s MS-DOS softverom, a sredinom osamdesetih dionice tvrtke ostvaruju veliku vrijednost, dok Bill Gates u svojoj 31. godini postaje multimilijunaš. Tvrtka Microsoft često se kritizira zbog nepoštenog, polulegalnog i monopolističkog poslovanja. Protiv nje je na američkim sudovima bilo pokrenuto nekoliko procesa, a Gates je na svojim svjedočenjima postao poznat po tome što je odbijao odgovarati na odvjetnička pitanja. Teško se konkurentima bilo pomiriti sa Gatesovim uspjehom, pa su ga počeli optuživati da im je krao ideje dok su ga obučavali. Počeli su kroz javnost plasirati stereotipe o Billu lopovu koji je prevario prave stvoritelje Windovsa, ni nije se puno obazirao na optužbe. Bill Gates oženio se 01. 01. 1994. sa Melindom French, direktoricom marketinga u svojoj tvrtki, imaju troje djece, dvije kćeri i sina, te žive u vili vrijednoj 100 milijuna dolara na obali jezera Washington. Gates, predsjednik Uprave Microsofta, 2000. je odstupio s položaja glavnog izvršnog direktora tvrtke i postao glavni projektant softverskih projekata.

SA 30 GODINA JE POSTAO MILIJARDER, NOVAC MU NIKADA NIJE PREDSTAVLJAO NIŠTA, što je više imao, to je više dijelio. Promocija? BILO BI DOVOLJNO JEDAN POSTO DA DADNE, NJEGOVA PROMOCIJA BI BILA VELIKA, ALI POLA BOGATSTVA….PREDSTAVLJA ČISTU HUMANOST.

Bill i Melinda velika financijska sredstva izdvajaju za gladnu i hiv zaraženu djecu Afrike, najnovija donacija iznosi  200 milijuna dolara

Gatesa se smatra jednim od najutjecajnijih ljudi na svijetu. Američki časopis Time uvrstio ga je na popis 100 osoba koje su najviše utjecale na 20. stoljeće, a dovoljno je reći da sa pedeset godina svog života na vlastitom računu ima 50 milijardi dolara, te je šestu godinu za redom najbogatiji čovjek na svijetu. Vrijednost korporacije MICROSOFT je doslovno neprocjenjiva jer posluje u cijelome svijetu, a profit je iz minute u minut sve veća, tako da ako bi rekli da kompanija vrijedi stostruko više nego Gates ima na svome računu, ne bismo pretjerali, a možda bi bilo i malo. Ti iznosi su neizgovorljivi, a od nagađanja bi nas zaboljela glava. Istina je doduše da Gates mora plaćati određene sudske kazne zbog monopola kako su utvrdili u pojedinim zemljama, pogotovo EU. Iako se dnevno od njega ubire nekoliko milijuna €ura, za njega je to zanemarivo. Svoje slobodno vrijeme Gates provodi na privatnom golf terenu, kažu da je fanatičan golfer a najviše voli igrati golf sa bivšim američkim predsjednikom Billom Clintonom, sa kojim je veliki prijatelj. Također obožava bridž i smatra da je to mentalno veoma zahtjevna igra. Često zajedno sa prijateljem Warrenom Buffetom (drugim po bogatstvu na svijetu čovjekom) sudjeluje na turnirima bridža (igra sa kartama) čiji su strastveni igrači. Gates tvrdi da je Buffet puno bolji igrač od njega. Britanska kraljica Elizabeta II. proglasila ga je vitezom i dodijelila mu počasnu plemićku titulu za izuzetan doprinos britanskom gospodarstvu. Istaknuti je humanitarac kojega ispunjava pomagati ljudima. Zajedno sa svojom suprugom Melindom dolazi na zamisao da osnuju humanitarnu zakladu koja će se baviti financiranjem organizacija za ljudska prava, borbi protiv AIDS-a i raka, unaprjeđenje siromašnih zemalja poput Afrike, itd.

IAKO JE PREKINUO ŠKOLU U GIMNAZIJI, IMA DESET POČASNIH DOKTORATA PRESTIŽNIH SVJETSKIH SVEUČILIŠTA. DA NIJE PREKINU GIMNAZIJU, VJEROJATNO NE BI BIO JEDAN OD NAJBOGATIJIH LJUDI NA SVIJETU. 

Fondacija Billa i Melinde Gatesa (The Bill & Melinda Gates Foundation) osnovana je u prvom mjesecu 2000. godine, a sjedište joj se nalazi u Seattleu. Zaklada vrlo uspješno i konkretno djeluje, a da bi funkcionirala još djelotvornije Bill Gates se odlučuje maksimalno posvetiti humanitarnom radu. Naime, krajem 2005. povlači se iz kompanije u mirovinu ali će sa strane promatrati njen rad te biti nadzornik. Povlači se zbog kako kaže želje da ostali dio svoga života globalnom humanitarnom djelovanju za najpotrebnije, najsiromašnije, gladne i bolesne. Kada ih je vidio na djelu, njihov dugogodišnji prijatelj, inače drugi po bogatstvu na svijetu čovjek – Warren Buffet, donio je odluku da neće 85% vlastitoga imetka dati svojoj djeci i njihovim humanitarnim organizacijama, nego organizaciji koja je po njegovom mišljenju već mnogo postigla i postiže iz dana u dan – The Bill & Melinda Gates Foundation. Novac koji Warren Buffet dodjeljuje organizaciji Billa Gatesa je veći iznos nego je Gates sam izdvojio za svoju organizaciju, a to je 37 milijardi američkih dolara. Gates je ostao oduševljen. Sada fondacija vrijedi oko 80 milijardi američkih dolara.

“DANAS ONO ŠTO SU NEKI ODBACILI TVRDE DA SAM UKRAO, SAMO SAM NIJANSE PRIMJENIO A PRETOVRILI SU TO U VELIKU KRAĐU, 90% JE MOJA VIZIJA KOJA JE MOGLA I BEZ TIH OSTATAKA.” – Bill Gates

Kada Gatesa upitaju tko mu je najbolji savjetnik u teškom hrvanju s teretom megabogatstva, on izdvaja Warrena Buffeta. Tvrdi: Warren ima vrlo osvježavajući, jednostavan pogled na stvari, pa ga ja uvijek stavljam na vrh svoje liste.” Na pitanje kako se nosi sa činjenicom da je najbogatiji čovjek na svijetu, uzvraća: Volio bih da nisam najbogatiji čovjek na svijetu, jer iz toga ne proizlazi ništa dobroga.” Kada ga je pozvao vijetnamski premijer Phan Van Khai, mediji diljem svijeta su pisali kako je Gates osvojio tržište koje nije mogla vojna sila. Vijetnamski premijer potpisao je ugovor s Microsoftom o kompjuterizaciji države.

Neka od pitanja postavljena su mu mailom skupina informatičara a odgovario osobno Gates:

Zašto se Zaklada Billa i Melinde Gates toliko koncentrira na AIDS, naročito u Africi? Zar nema u Americi stvari na koje bi također trebalo davati novac? Rad te zaklade na polju AIDS-a i drugih bolesti koje svake godine ubijaju milijune ljudi nama je veoma bitan. Ali također odvajamo skoro polovicu sredstava za domaće potrebe, naročito u obrazovanju. Naša dugoročna vizija podrazumijeva hrabro poduzimanje rizika i rad s drugima da se razviju i podijele inovacije u zdravstvu i prosvjeti koje mogu spasiti i poboljšati milijune ljudi širom svijeta.

Kad će PC-ji zbilja početi igrati glavnu ulogu u upravljanju sustavima kućne zabave i svim spravama koje to obuhvaća (TV aparatima, DVD playerima, stereo sustavima, surround zvučnicima) i hoće li i dalje funkcionirati kao kućni kompjuteri? Današnji Media Center PC-ji su već na korak od toga. Oni su dovoljno snažni da bi mogli upravljati svim vrstama digitalnih medija, jednostavni su za korištenje kao i TV ili glazbeni sustav, a mogu se koristiti i kao potpuno funkcionalni PC-ji. Pored toga, napredni softver daje moć, povezivost i fleksibilnost PC-ja svim vrstama naprednih sprava, i čini digitalnu zabavu dostupnom gdje god je ljudi žele.

Što će predstavljati sljedeću veliku novost u kompjuterskoj industriji? Toj industriji je očajnički potrebno nešto jedinstveno, od čega će imati koristi sva zanimanja. Može li Microsoft izvući iz šešira neku sljedeću ‘ubitačnu aplikaciju’? Teško je izdvojiti jednu inovaciju koja bi povukla cijelu industriju naprijed – ima toliko mogućnosti. Hardver i napredak povezanosti otvorili su mogućnost softveru da se uhvati ukoštac s kompleksnošću s kojom su korisnici danas suočeni, i da na bezbroj načina proširi mogućnosti rada s kompjuterima. Sada smo u položaju da ostvarimo mnoge dugogodišnje snove kompjuteraša, kao što su PC-ji u koje se mogu spremiti digitalne uspomene prikupljane tijekom cijelog životnog vijeka, komunikacija i suradnja putem integriranih tekstualnih, glasovnih i video interfacea zasnovanih na olovki i govoru, i bogati novi medijski doživljaji.

Kad se industrija softvera pogleda iz povijesne perspektive, veliki dio posla, samo pisanje softvera, podsjeća na zanatlijski pristup proizvodnji iz predindustrijskih vremena. Pojava masovne proizvodnje i tekućih traka učinila je takav pristup irelevantnim. Može li se tako nešto dogoditi u industriji softvera – da softver piše softver i učini ljudski čimbenik mnogo manje relevantnim? Točno je da novi programerski alati čine jednostavnijim nalaženje bugova i poboljšavanje performansi, i čine razvijanje softwarea učinkovitijim, ali ne vjerujem da će stvaranje softvera ikada biti potpuno automatizirano. Tek smo počeli istraživati mogućnosti, što se sve sa softverom može postići, a bolji programerski alati samo čine lakšim i učinkovitijim pretvaranje novih ideja u snažne aplikacije i usluge. Radimo na alatima zasnovanim na modeliranju, koji će srezati količinu koda koje tvrtke moraju ispisivati za prilagodbu softvera. Prilagodba će ubuduće zahtijevati mnogo manje pisanja koda, ali će dobri programeri i dalje biti neophodni.


Bill Gates uhićen 1977. zbog prometnog prekršaja – mnogi su ovu fotografiju koristili kako bi ga prikazali kriminalcem

Kakvo je vaše mišljenje o konkurentskim open-source platformama poput Unixa i Linuxa? Software-ekosustav može uklopiti mnogo različitih modela razvijanja, a zapravo je natjecanje ono što proizvodi nove inovacije i vuče tehnologiju naprijed. Mi naše napore usredotočujemo na razvijanje proizvoda zasnovanih na komercijalnom modelu, za što smatramo da pruža najbolji mogući softver za naše mušterije.

Zar ne bi bilo bolje raditi na poboljšanju postojeće tehnologije i učiniti je sigurnijom, umjesto da se stalno lovi nekakva ‘sljedeća velika nova stvar’? Kako kompjuteri postaju sve više neophodni za stvari koje radimo svakodnevno, sigurnost, privatnost, mogućnost i lakoća korištenja postaju sve ključniji. Još uvijek smo usredotočeni na to da pomaknemo granice naprijed i proširimo mogućnosti rada na kompjuteru, ali u stvarnosti ljudi ne bi dopustili novoj tehnologiji da uđe u njihove živote ukoliko nije pouzdana. U Microsoftu smatramo da je briga o tim temeljnim pitanjima softvera isto toliko bitna kao i izbacivanje na tržište novih proizvoda.

Što mogu mladi ljudi, koji trenutno studiraju, poduzeti da bi u budućnosti bili uspješni na polju tehnologije? U Microsoftu smo se opredijelili za raznovrsnost i prihvaćamo talentirane diplomce iz cijelog svijeta. Tražimo ljude koji su motivirani, voljni naporno raditi, i potpuno predani stvaranju tehnologija za budućnost. Ja mlade ohrabrujem da se povežu s organizacijama koje koriste tehnologiju da bi poboljšale svoje funkcioniranje, i da kao studenti tijekom ljetnih praznika nađu mogućnost da rade s tehnologijom.

Vi ste najbogatiji čovjek na svijetu, što bi za većinu ljudi predstavljalo ostvarenje najveće želje. Što biste vi poželjeli da upecate onu zlatnu ribicu iz priče? Poželio bih cjepivo koje će učiniti AIDS rijetkim poput dječje paralize. I želio bih da sva djeca u Americi, bez obzira kakvog su porijekla, budu u mogućnosti pohađati odlične škole. To su velike želje, ali ja sam optimist i smatram da možemo to ostvariti, čak i bez zlatne ribice.

Što mislite zašto, i pored tolikog tehnološkog napretka, ljudi u rad još uvijek ulažu više napora nego pameti? Jedna od najbitnijih prilika danas je da softver još bliže odražava način na koji ljudi žele raditi, da bi se mogli usredotočiti na ono što trebaju učiniti, a ne na baratanje tehnologijom koja im ispunjava život, potragu za informacijom koja im je potrebna ili prilagođavanje svog načina rada načinu na koji njihov kompjuter funkcionira. Vjerujem da će napredak u produktivnosti koji ćemo vidjeti tijekom sljedećeg desetljeća biti isto onoliko bitan kao i oni koje smo postigli tijekom proteklih četvrt stoljeća.

 

Pripremio Toni Eterović, snimke: AP, Reuters

POPRAVITI LOŠE RASPOLOŽENJE

LOŠE RASPOLOŽENJE HVATA SVAKOG I MOŽETE GA POBJEDITI

Svi znamo imati svoje bolje i lošije dane, ali ponekad nam se može činiti da loših dana ima sve više i višeZašto je tome tako i kako se možeš boriti protiv učestalih negativnih promjena raspoloženja? Zadržati dobru volju unatoč problemima nije lako, ali nije ni nemoguće! MOŽEŠ ZAVLADATI SOBOM.

Patiš od čestih promjena raspoloženja i napada tuge? Nisi jedini!

Nađeš li se nekada u situaciji da te sve iritira i da lako planeš bez pretjeranog razloga? Događa li ti se to da odjednom potoneš s raspoloženjem i nađeš se na rubu depresije, bez da možeš objasniti razlog?Takve nagle promjene raspoloženja, prelasci iz osjećaja tuge u bijes pa sve do sreće možda te tjeraju na to da se ozbiljno zamisliš nad svojim zdravim razumom, no takav ’emocionalni kaos’ svojstven je većini tvojih vršnjaka i nije ništa što te čini ludim. Razlog leži u jednoj vrlo jednostavnoj činjenici – u životu sa stalnim promjenama i stalnim pritiskom. Situacija može biti bezbroj. Možda se manje vidiš s prijateljima zbog promjene škole ili nagle selidbe, možda te jednostavno ljuti konstantna borba s ocjenama i razlika između očekivanja tvojih roditelja te tvoje ‘realizacije na terenu’, možda ti tjelesni odgoj ne ide dobro koliko bi htio ili ide toliko dobro da zbog njega zanemaruješ ostale predmete… Zbog stalnog pritiska u školi i kod kuće možda ti se jednostavno čini da nemaš vremena za sve što bi htio imati.

Za tinejdžere borba s identitetom i time kako ih drugi doživljavaju nije nikakva novost. Želja da se bude prihvaćen je velika i to je normalno. Možda ćeš primijetiti da si s godinama sve manje vezan uz roditelje i obitelj te da te obuzima želja za samostalnošću i neovisnošću, što te s jedne strane oduševljava, ali s druge i zabrinjava, pa u nekim slučajevima čak čini usamljenim. Odnos s djevojkom (ili nedostatkom iste) također itekako utječe na raspoloženje.

Osim tih čimbenika, jedan od jako važnih faktora kod stalnih promjena raspoloženja je i biologija. Početkom puberteta tijelo počinje proizvoditi hormone vezane uz seks. To si, vjerujemo, već shvatio iz osobnog iskustva. Ti hormoni, u tvom slučaju estrogeni, u tijelu uzrokuju fizičke promjene, ali kod nekih ljudi ne samo fizičke, već i emocionalne. Zbog njih katkada može doći do tako naglih promjena raspoloženja da ti se čini kako su ti emocije posve izmaknule kontroli.

No, shvatiš li da kroz takve mijene raspoloženja prolaze svi tvoji vršnjaci, sigurno će ti pomoći da se s njima lakše nosiš.

Osjećaj iritiranosti i impulzivne reakcije mogu biti znakovi depresije, kao i osjećaji dosade i bespomoćnosti. Mnogi ljudi depresiju poistovjećuju s osjećajem tuge, ali depresija je puno više od toga. Ona može donijeti i osjećaš nestrpljenja, bijesa ili jednostavno nebrige za sebe i okolinu. Kada depresija stane na put uživanju u životu ili komunikaciji s drugim ljudima, to je znak da se nešto mora poduzeti, pa makar to značilo i ići na razgovor sa stručnjakom. Nikada ti ne smije biti neugodno potražiti pomoć.

U svakom slučaju, možeš učiniti nekoliko stvari koji će ti pomoći da lakše kontroliraš svoje promjene raspoloženja:

Shvati da nisi sam!
Iako promjene raspoloženja ne osjeća svaki tvoj vršnjak u jednakoj mjeri kao i ti (oni mogu odskakati od izraženijih do jedva zamjetnih, od učestalih do rijetkih), shvati da nisi sam i da su takve stvari zapravo posve normalne.

Duboko udahni!
Ili broji do deset. Radi sve što će ti pomoći da se smiriš, barem nakratko, posebno ako te obuzme živciranje i ljutnja. Pokušaj se pribrati i razmotriti situaciju s položaja mudrog promatrača s distance.

Razgovaraj s ljudima kojima vjeruješ!
Prijatelji mogu pomoći jedni drugima, dijeleći iskustva i shvaćajući da nisu usamljeni u svojim osjećajima. Razgovaranje s roditeljima je također važno, ma koliko ti to zvučalo nevjerojatno. Ali svi tvoji sugovornici mogu s tobom podijeliti svoja negativna (i pozitivna) iskustva s raspoloženjem. Držati osjećaje ‘u boci’ najgore je što možeš napraviti.

Vježbaj!
Redovne vježbe proizvode beta-endofrin, hormon koji kontrolira stres i popravlja raspoloženje. To je znanstvena činjenica! Stoga se bavi fizičkom aktivnosti – igraj nogomet ili košarku, trči, bavi se borilačkim vještinama… Ali ne na Play Stationu!

Naspavaj se!
Iako se ponekad čini da teško sve možeš stići u jednom danu, i zadovoljiti obaveze u školi i svoje privatne strasti, moraš naći dovoljno vremena za miran i zdrav san. Neispavanost i umor vode lošem raspoloženju i slabljenju živaca.

Stvaraj!
Uključi se u neki projekt, počni pisati blog ili osnuj bend, priključi se nekoj udruzi… Što god. Pisanje ti pomaže da organiziraš i izraziš svoje osjećaje. Ne brini sad oko detalja, oko gramatike i toga kako bi na pravopis reagirala tvoja profesorica iz hrvatskog. Jednostavno budi kreativan. Isto je i s crtanjem sviranjem, pjevanjem, dizajnom… Bitno je da svoje osjećaje kreativno izraziš.

Plači!
Kažu da pravi muškarci ne plaču, ali to je jedna od većih gluposti koju je netko mogao provaliti. Plakanje je pozitivan način za izbacivaje negativnih emocija te se nakon njega (također znanstveno dokazano) ljudi jednostavno osjećaju bolje.

Čekaj!
Jednostavno, kako došlo – tako prošlo. Drugim riječima, kako je tuga niotkud došla i obuzela tvoje raspoloženje, tako će i otići, jednako misteriozno. Ako ne ode, tj. ako se zadrži predugo i pretvori se u ozbiljnu depresiju, tj. počne smetati u svakodnevnim aktivnostima i životu kao takvom, posavjetuj se sa starijima (roditeljima, profesorima) i potraži pomoć stručnjaka, učini sve što je u tvojoj moći da se osjećaš ugodno i zadovoljno u svojoj koži.

 

DODIK TRAŽI POMOĆ AMERIKE

 MILORAD DODIK PISAO STATE DEPARTMENTU

BOJIM SE RADIKALNOG ISLAMA ČAK GA I NEKI NOVINARI PROPAGIRAJU NA  TV Bosne, MOLIM AMERIKANCE DA SHVATE OZBILJNO.

Iz visokih pouzdanih izvora bliskih predsjedniku Republike Srpske, Milorad Dodik je podnio posebne dokumente i primjedbe STATE DEPARTMENTU da traži od CIA-e pomoć u kojima optužuje vodstvo BIH da zajedno sa tajnom službom Sipom skrivaju Vehabije te 45 terorističkih grupacija koje su povezane sa terorizmom, te da se ne može živjeti normalno u zemlji koja je puna talibana i skrovište terorista. Naveo je pisanim putem da je on jedini stup koji pokušava uvesti mir i stabilnost na području koje ima mnogo ljudi koji van kontrole ulaze i izlaze kroz BIH. Traži od SAD intervenciju jer se boji slučajeva poput Egipta, Sirije, Libije. Već poznati predsjednik koji je Sarajevo nazvao Teheranom jer ima više đamija nego Teheran iskazao je javni prijezir prema BIH te negira postojanje te zemlje i naroda. On se usuđuje javno vrijeđati i priejtiti kako novinarima tako svakom neistomišljeniku. Nailazi na sve veću neizvjesnost u svojoj zemlji unatoč dobroj sređenosti organizacijskoj strukturi.

Vilu mu nazivaju Pentagon jer je opremljena poput baze i ima sto izlaza. Dodik uvidjevši sve veći i jak pritisak medija na njegovo ponašanje kao i odsjecanje Republike Srpske od BIH traži pomoć SAD podižući alarm da bi ga BIH mogla napasti a nema vojsku. SREBRENIČANIN NAPAO DODIKA tv. Dodik je napadnut od Srebreničana i ma koliko bio okupiran izborima poslao je zahtjev SAD da ga “Balije” maltretiraju i zatražio međunarodno priznaje države od Amerike. “Vi ćete da budete krivi ako Mudžahedini napadnu nas, tu su usred Teherana.”  Lideri SNSD-a, SDS-a, SDP-a i HDZ-a BiH Milorad Dodik, Mladen Bosić, Zlatko Lagumdžija i Dragan Čović su se žestoko posvađali. Navodno Lagumđija jedini pomaže sa Bosnićem jačanju BIH, tako su se u Banja Luci žestoko posvađali u sred emisije da je emisija izgledala kao humoristički show program. Naknadno je skupio sve od svojih privatnih istražitelja i poslao za SAD sveukupno stanje o kojem je i prije govorio O TERORISTIMA. Uzeo je dokumente u kojima terete Harisa Silajdžića sa prijašnjim vođama CIA-e da su pretvorili Bosnu u opasno bure baruta. Pokušali smo stupiti u kontakt sa Harisom Silajdžićem i Miloradom Dodikom ali su tajnice javile da nisu u mogućnosti dati izjavu.

Otkrio: Istražni tim udarno