TELOHRANITELJ OŠTROG PERA

Milan Jovanović Strongmen

TELOHRANITELJ OŠTROG PERA

Poroci Majamija uživo

Najjači čovek Srbije, koji je u Ameriku otišao sa diplomom elektronskog fakulteta, gomilom mišića i četrdesetak dolara u džepu, otkriva kako je od niške urbane legende postao lični čuvar i prijatelj svetskih zvezda, koliko se sa one strane Atlantika ceni garantovanje nečije sigurnosti i vredi li žrtvovati se za američki san

 

Iznajmljivanje mišića praktikuje svako ko nešto znači u šou biznisu, a bicepsi i tricepsi Milana Jovanovića, sa etiketom made in Serbia, u tom svetu vrede čitavo bogatstvo. Mister Strongmen potiče iz ugledne niške porodice u kojoj su svi profesori i doktori nauka, pa se nekako podrazumevalo da i on magistrira elektroniku. Zbirke zadataka iz matematike rešavao je sa istom lakoćom s kojom su njegovi vršnjaci čitali stripove, a ta veština kasnije mu je u životu pomogla da realne probleme sagleda kako treba i da sistematski eliminiše pogrešne solucije. Baveći se sportom po kojem je dobio nadimak i testirajući granice ljudske snage i izdržljivosti, uz all inclusive putovanja, bez problema je osvajajao titule najjačeg čoveka planete, ali od domovine, osim tapšanja po ramenu, nije ništa dobio.

Mesto pod suncem potražio je u najsunčanijoj američkoj državi, Floridi. U Majamiju je radio kao web master za tri sajta i profi trener za razvoj snage uz primenu najsavremenijih metoda. Držao je klubove, a često se javljao i kao specijalni izveštač sa raskalašnih prijema, na kojima belosvetski moćnici tokom jedne večeri troše tričave sume od nekoliko stotina hiljada dolara. Mišićavku iz balkanskog ekspres lonca poverenje su poklonili mnogi slavni ljudi, bio im je telesni čuvar, učesnik i svedok njihovih uspona i padova, a vremenom je morao da se navikne na hirove razmaženih zvezda i činjenicu da i bogati plaču. Neke od tih uspomena zapisao je u knjizi Strongmen.

-U vezi sa mnom se definitivno češće pominje profesionalna aktivnost u obezbeđenju, na poslovima izbacivača i telohranitelja, ali moja glavna delatnost vezana za posao u struci, za koju mi je i odobrena američka radna viza. I u Srbiji sam radio u profesiji za koju sam se školovao. Po završetku faksa očekivao sam da će dobar posao i plata doći sami po sebi. Kao odličan student, iz fine kuće i sa vezama u mnogim sferama, smatrao sam da je traženje posla trivijalna stvar. Konkurisao sam za posao u okružnom sudu u Nišu i svega par nedelja kasnije počeo da radim u računskom centru bez računara za platu od 100 maraka, koja jeste bila dobra, ali je trajala manje od deset dana. Onih nekoliko meseci pred polazak u Ameriku i prve godine u ulozi gastarbajtera mogu da poistovetim sa Sidartinim umećem da se čeka i posti, jer sam se direktno iz posta uputio na plovidbu životom, poput Koeljovog Alhemičara koji kroz život prati znake i veruje da, ukoliko ima dovoljno jaku želju za ostvarenjem svog cilja, cela vasiona teži da mu u tome pomogne. Prateći znake, otišao sam u Ameriku sa  41 dolarom u džepu.

A onda si krenuo trbuhom za kruhom, u nepoznato…

-Tih godina jedini izvor prihoda mi je bio sport strongman i takmičenja po svetu. Novčane nagrade jedva su bile dovoljne za golo preživljavanje. Dugo se krčkalo u meni, i nakon jednog takmičenja u Kanadi odlučio sam da iskoristim besplatnu vožnju i ostanem u Las Vegasu. Ubrzo sam stigao u Majami sa velikom rupom u novčaniku i dvoje dece i ženom na stendbaju u Srbiji. Prvi meseci na Floridi prošli su u strahovitoj borbi za opstanak koja mi je često izgledala unapred izgubljena, bez para, papira i poznanstava. Počelo je tako što sam spavao na podu, u stanu bez tople vode i struje. Lutao sam po Majami Biču, tražeći posao od kluba do kluba. Nisam imao ni broj telefona na koji bi mogli da mi jave ako im treba radnik. Dok nisam našao posao u struci, kao inženjer ili izbacivač, postavljao sam tende i radio selidbe. Sa svojih 140 kilograma stajao sam na merdevinama, pri temperaturi od 40 stepeni, a kasnije sam počeo i sa obezbeđenjem. Planirao sam da uramim prvih 100 dolara, ali nisam imao zadovoljstvo tog luksuza. Morao sam da ih potrošim za vodu, nešto hrane i dušek za plažu na kome sam spavao. Upisao sam se u registar izbacivača kada sam nokautirao jednog ogromnog tipa koji je žešće onesposobio nekoliko čuvara reda.

Mnogi smatraju da sport i nauka ne idu zajedno, a ti si napisao i knjigu. Kako si uspeo da spojiš sve svoje nespojive ljubavi?

-Navikao sam i sebe i druge da sve čime se bavim izguram do  maksimuma. Tako je bilo i sa košarkom, kada sam bio najbolji strelac Prve srpske lige, tako je bilo i u školi kada sam odlazio na republička takmičenja iz matematike i fizike. U dizanju tegova sam smatrao za obavezu da pobedim na svakom takmičenju na kome se pojavim, tako da deset godina za redom nisam silazio sa prestola. Doselivši se u Ameriku, stekao sam daleko intenzivniju satnicu, sa više obaveza i manje vremena za drugove, koji se u obećanoj zemlji mogu izbrojati na prste. Svojim pisanjem tematski pokrivam deo u kojem nemam prave konkurencije. Pišem o atraktivnim lokacijama iz persperktive ne preterano zbunjenog i dobro obrazovanog gastarbajtera oštrog pera. Uz hrpe dolara, stotine kubika silikona i bliceve na svetski poznatim facama nije mi mnogo teško da markiram svoju teritorijuSticajem okolnosti, radeći kao telohranitelj nagledao sam se stvari koje prosečan Srbin, na žalost ili na sreću, nema prilike da vidi. Zato sam iz knjige izbacio neke detalje koji bi našoj publici mogli da deluju neverovatno…

…i kojima bi potvrdio da je tvoja borba u ringu mnogo lakša od fajta slavnih u klinkama za odvikavanje?

-Provod mojih klijenata često izgleda kao beskonačno duga novogodišnja noć zavejana snegom biljke koja raste u Kolumbiji. Dežmekaste ručice stanovnika Forbsove liste milijardera šampanjcem zalivaju kompjuterski dizajnirane grudi ambicioznih mladih dama, natapajući skupom tečnošću posvuda razbacane zelene novčanice. Lečeći komplekse, koje ne želim ni da zamislim, moji klijenti naručuju konvoje šampanjca, uz obavezni vatromet kako bi lepota njihovih dvestomesečnih prijateljica bila vidljivija kroz dim skupih cigara. Koristeći alkohol kao ski-lift, penju se uz kokainom zavejano veče, praveći slalom između svojih demona koji ih progone i podsećaju na to kako su se obogatili. Nije zgodno, baš u subotu uveče, da se prisećaju svih onih koje su zgazili parkirajući najnoviji rols rojs ispred Forbsovog kluba. Mereći distancu sa koje ih posmatram, postalo mi je još jasnije da sam ja naš čovek u njihovim redovima…

Vredi li žrtvovati život zarad sigurnosti tih redova?

-Priča uopšte nije toliko dramatična. Količina opasnosti kojoj se izlažem je daleko manja nego što to izgleda sa strane. Nisam od najprofesionalnijih telohranitelja koji prate političare i industrijalce koji se voze u automobilima sa neprobojnim staklom, a ne čuvam ni rok zvezde ili sportiste. Više sam za odlazak u šoping, diskoteku ili na večeru. Zadatak mi je da sprečim znatiželjnike da remete duhovni mir klijenata. Nema tu neke unapred smišljene agresije koju bi trebalo da sprečim. Stvar se svodi na mrštenje i blefiranje po diskotekama bez mnogo rizika. A kada je reč o lovi, pare definitivno treba da budu velike da bih rizikovao život zbog nekog drugog.

Da li je istina da se plašiš fizičkih obračuna i tuče?

-Pa naravno. Ne plaše se samo budala i čovek nesposoban da sagleda rizike. Nekad je strah veći, nekad manji, nekad ne stignem da se uplašim baš na vreme, ali taj osećaj je uvek prisutan. To nije strah koji parališe, već više osećaj koji kanališe reakciju, adrenalinski uragan čiju energiju treba iskoristiti za onesposobljavanje protivnika, jer u suprotnom ume da sputa pravilno reagovanje. Srećom, problemi te vrste su veoma retki.

Jesi li se nekad našao u situaciji kada ti je bio ugrožen život?

-Bilo je više takvih situacija u privatnom životu nego u poslovnom. Ako izuzmem bombardovanje i obilaženje sveže pogođenih ciljeva u okolini Niša, prvo mi pada na pamet banalni incident kada je zalutali metak, ispaljen na ko zna kojoj svadbi, polomio mermernu ploču stola za kojim sam sedeo u bašti svog kafića. Najdramatičnija je bila pogibija mog prijatelja i kolege Džona Vilijamsa u Majamiju. Te večeri, nas dvojica smo ušli u konflikt sa tipovima koji su baš navaljivali da se popnu na binu sa koje je muziku puštao poznati di džej. Nakon, po nama, bezazlenog koškanja pozvali smo pojačanje, smotali problematične goste koristeći zahvate i izbacili ih na ulicu. Nekoliko sati kasnije, uopšte ne razmišljajući o tom malom incidentu, seo sam na motor i pošao kući. Zbog dijete nisam prihvatio Džonov poziv da idemo na noćnu picu u restorančiću na ćošku. To mi je spasilo život. Džon je izboden 27 puta ispred diskoteke u kojoj smo radili. Momak koji ga je izmasakrirao bio je toliko drogiran da se nije ni sećao ubistva.

Kakve se još punokrvne akcije dešavaju pod okriljem noći?

-Noćni zivot je često detektor za budale i opasne tipove. Uz veče natopljeno alkoholom i narkoticima, fitilji umeju da budu znatno kraći i ljudi nekad nastupaju nepromišljeno i agresivno. Bio sam neposredni svedok dva ubistva i nekoliko pokušaja ubistva. Razoružao sam nekolicinu opasnih tipova pre nego što su došli u situaciju da ispolje agresiju. Nažalost, i to spada u sračunate faktore rizika mog dodatnog posla.

Kako je došlo do saradnje sa svetskim facama? Da li ih je lako uveriti da neko iz Srbije može da im garantuje potpunu sigurnost?

-Krupnih belaca koji se bave ovim poslom ima veoma malo. Ako tome dodamo reputaciju, besprekoran dosije i solidne veze po klubovima i hotelima, dobijamo lako rešivu jednačinu i zaključak: Strongmen je pravi čovek za nas. Niko nikom ne može da garantuje potpunu sigurnost, ali ja sam majstor da kod klijenta razvijem osećaj maksimalne sigurnosti. Mnogo puta sam opravdao očekivanja, a usput poboljšao i sopstveno mišljenje o sebi. To što sam iz Srbije je najmanje bitno i niko ni ne povezuje moje poreklo sa vestima na CNN-u. Za klijenta je bitan finalni proizvod – da je bio u provodu i vratio se kući bezbedan.

 A opis posla je…?

-Kad radim obezbeđenje, primarni motiv je da sprečim bilo kakvo nasilje. Ako do njega ipak dođe, trudim se da lokalizujem problem. Nasilne metode koristimo tek ako smo baš izloženi. U atmosferi na ulici, kad neko hoće da te povredi ili nešto još gore, nema razloga igrati na fer plej. Kada se nađemo u nezgodnoj  situaciji, prvo pokušavam da je rešim pričom i železnim stavom, a ako to ne prođe treba da sklonim klijenta iz opasne zone. Ako nema vremena za izbegavanje konfrontacije, onda je rešavam što kraće, što preciznije i bolnije. Tu nema praštanja, a nema ni mesta za egoizam. Bezbednost klijenta je na prvom mestu.

Saradnja sa Mikijem Rurkom pretvorila se u prijateljstvo…

-Otkako živim i radim van Srbije, najviše se družim sa njim. Sa onim istim Mikijem Rurkom koji je oblizivao Kim Bejsinger u Devet i po nedelja dok je moja generacija navijala sa rukom zavučenom u pantalone. Počeo sam da radim za njega kao bodigard nakon preporuke, a u međuvremenu smo se zbližili i postali veliki drugari. U početku sam bio impresioniran Mikijem i bio stegnut u međusobnoj komunikaciji. On je vremenom nenametljivo kanalisao moje ushićenje tim poznanstvom u snažno prijateljstvo. I pored ispušenih šest milijardi cigareta, popijenih hektolitara najskupljih pića i počasne doktorske titule na kolumbijskom univerzitetu Belonosov, Miki svojih pola veka nosi kao mladić. I dalje voli žurke i žene, a nisu mu strani ni poroci. Ume da sasluša, ali i da posavetuje. Ume i da se pobije ako treba. Kao da smo odrasli u istom kraju. Uz to je lojalan i odan do koske. Dobro, ima jednu osobinu koja mi je u početku bila malo čudna… Zna da nestane bez ijedne reči na nekoliko meseci. Obično se iznenada pojavi i ponaša se kao da smo koliko prepodne pili kafu. Čuvao sam i Vila Smita, Toma Kruza, Tomija Hilfigera, Bijonse, Timberlejka…

Ko je najrazmaženiji?

-Postoje dva kriterijuma koji utiču na moje lepo raspoloženje dok radim. To su novac i količina posla. Ako su usaglašeni ili ako ima više para nego posla, to je potpuno OK. U obrnutoj situaciji poludim. Nekad se desi da dogovorimo fiksnu cenu za, recimo, četiri sata, a ostanem celih osam sati glumeći voštanu figuru, obučen u crno odelo sa neprobojnim prslukom pri temperaturi od 30 stepeni. U takvim situacijama, klijent obično samoinicijativno popravi finansijsku sliku mog novčanika sa nekoliko stotina dolara. Najupečatljiviji slučaj je bivši igrač bejzbola Semi Sosa. Išli smo na neki koktel, potom na gostovanje na televiziji, na večeru, pa u disko klub. Usput sam i vozio, što nije bilo uračunato u cenu, a sve vreme je tražio da mu dodamo ovo, donesemo ono… Strašno je kad neko potroši 18.000 dolara za veče i ostavi konobarici napojnicu od 1.500, a vama ostane dužan i kroz garažni ulaz pobegne u svoj stan. Drugi slučaj, sa mnogo više cimanja ali uz adekvatnu novčanu potporu, bilo je čuvanje kćerke poznatog turskog tajkuna, čije se ime nalazi na Forbsovoj listi najbogatijih na planeti. Njen nadimak je turska Paris Hilton, jer tata poseduje lanac hotela i, gle sličnosti, uplatio joj je 20 miliona dolara da joj se nađe za trošak. Imala je puno zahteva i delikatnih situacija koje su tražile brzu, često i nasilnu reakciju, ali je sve redovno plaćala, čak i preplaćivala, tako da mi nije smetalo kada bih je nakon intenzivne noći u diskoteci nosio onako znojavu i onesvešćenu do limuzine i spavaće sobe.

Koliko se plaća posao bodigarda?

-Naplaćujemo od 65 do 100 dolara na sat, a s obzirom na to da nisam gadljiv na novac prihvatam i veće sume, ali i manje. U principu, ne izlazim iz kuće za manje od 200 dolara. Lični rekordi su mi 5.000 i 2.250 za veče. Imao sam nekoliko lepo sročenih ponuda od kojih je najprimamljivija bila stalni radni odnos za 500 dolara dnevno sa plaćenim troškovima stanovanja, ali je podrazumevala preseljenje u Njujork i debelu neizvesnost, povezanu i sa mojim radnim statusom u Americi, tako da sam ostao na defanzivnoj varijanti sa vrapcem u ruci.

Razgovarala Snežana Ilić, fotografije: privatne

 

ZENICU SUSTAVNO TRUJE MITTAL

EKOLOŠKI ZRAČNO-MRAČNA ZENICA

Tko je kriv za alarmantno zagađenje u Zenici?!

 

Zenica se „guši“

“Nad Zenicom nebo se pali i bezbrojni dimnjaci se dižu…“ pjevao je strani pjesnik dok se gradila zenička željezara veličajući industrijski razvoj i mogućnosti koje će Zenica time dobiti. U to vrijeme imalo je, možda, razloga za slavlje 25.000 tvorničkih radnika i njihovih porodica koji su iz male varoši stvorili Zenicu – grad kakav je danas. Bilo je to, ipak, neko drugo i drugačije vrijeme. Međutim, danas kada je zenička željezara u vlasništvu internacionalne kompanije ArcelorMittal i u kojoj radi tek nešto više od desetine predratnog broja uposlenih, a Zeničani se bore za svaki atom kisika, stihovi s početka tako su zloslutni.

Arcelor Mittal Steel, zenički privredni gigant više prate vijesti vezane za zagađenja i kršenja zakonskih propisa Bosne i Hercegovine nego li poslovni uspjesi. Nekada najznačajnija privatizacija u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon deset godina obavijena je velom tajni kao što je Zenica obavijena zagađenim zrakom. Osim sumnjivih i nedorečenih poslovnih pitanja, sporne su i preuzete obveze iz zaštite okoliša, budući da Zeničani svakodnevno svjedoče jakim zagađenjima, a mjerenja pokazuju kako su udjeli otrovnih plinova veći i po nekoliko puta od dozvoljenog.

Krivac – nepovoljan geografski položaj?!

Nekoliko prvih dana ove godine koncentracije SO2 i lebdećih čestica u zraku prelazile su maksimalne dozvoljene vrijednosti (iznad 240 mikrograma po metru kubnom op.a.), a prema federalnim propisima to se ne smije dešavati više od sedam dana u toku cijele godine.

U službenom saopćenju kompanije ArcelorMittal objavljenom tom prilikom to objašnjavaju lošim geografskim položajem. Zenica, istina, jeste duboka kotlina bez provjetravanja gdje uz loše meteorološke uvjete dolazi do zadržavanja zraka i stvaranja svojevrsnog oblaka raznih plinova u kojem se Zenica „guši“ . Plinova koje ispušta ArcelorMittal.

O smanjenju proizvodnje, a samim tim i emisije štetnih materija, u spomenutom saopćenju, bar u periodu loših vremenskih uvjeta, ni riječi. Od 12. oktobra ove godine su nad gradom počele pojave “temperaturnih inverzija” i guste magle, koje sve zagađujuće supstance drže u visokim koncentracijama.

Koncentracije sumpora i zagađenja u Zenici već desetljećima, tradicionalno, od oktobra rastu i prelaze dozvoljene granice, a najveća mjerenja budu zabilježena tokom perioda decembar-februar.

Prema propisima Federacije BiH ne smije biti više od 24 sata prekoračenja satnih prosjeka koncentracija sumpor dioksida u godini. Od 1. januara do 30. septembra  utvrđeno je 276 prekoračenja, s tim da iz godine u godinu najveća prekoračenja dolaze (što se već obistinilo) u posljednja četiri mjeseca godine.

 

“Mittal nas truje”

Nekoliko puta u protekloj godini,bezuspješno su organizirani protesti pod nazivom „Mittal nas truje“, koji su organizirali aktivisti pokreta „Dosta“! Ovim protestima se pokušalo pozvati lokalnu vlast da konačno učini nešto po pitanju aerozagađenja na području općine Zenica kojem u najvećoj mjeri doprinose postrojenja kompanije ArcelorMittal. I pored mnogobrojnih građana,koji su prisustvovali protestima,medijske popraćenosti, nitko od nadležnih se nije pojavio pred građanima,niti se tko oglasio po pitanju rješavanja ovoga problema.

 

Država i općinari lažu i truju svoje građane!      

Na sjednicama Općinskog vijeća,mnogo puta se raspravljalo o ovome problemu,međutim nikada nije došlo do konkretnih rješenja ovoga problema,od kojeg pate mnogobrojni građani Zenice. Nadležni u općini su se pravdali da nisu nadležni na rješavanju ovoga problema,ali Zeničko-dobojski kanton i Federacija jesu jedini koji mogu da kazne zagađivače ali svaka općina može vanrednim stanjem barem za kratko zaustaviti trovanje svojih stanovnika.

Vanredno stanje nikada nije proglašavano,usprkos činjenicama da je nebrojeno puta aerozagađenje bilo alarmantno,iznad svih granica dozvoljenog.  Općinsko vijeće Zenice je na prijedlog  načelnika g. Husejina Smajlovića podržalo Mittal u dobivanju dozvole sa kojom još pet godina nije obavezan ugraditi filtre i samim tim činom je dozvoljeno zagađivanje i  trovanje građana.

Ostaje nam….

…Da čekamo da prodišemo i uhvatimo čistog zraka,da se nadležni pokrenu i učine nešto po pitanju ovoga problema,da Mitall ugradi filtre i smanji emisije otrovnih plinova. I dok se trujemo i teško dišemo, mi ćemo i dalje detaljnije istraživati ovaj slučaj i podrobno vas obavještavati o istome…

 

Pripremio Dino Čurić, fotografije: udarno.com

 

SLOVENSKI PLESNI MAČAK

Igor Jelen Igy je jedan od najuspješnijih koreografa, režisera, organizator evenata i najmlađi utemeljitelj škole za suvremeni ples, plesni teatar koji je počeo sa 14 godina… Danas je vlasnik poznatog branda „IGEN Kuća umjetnosti Celje i profesionalni Plesni teatar IGEN. IGY ima status posebnog umjetnika već 27 godina te je kao ambasador kulture posjetio više od 200 zemalja. Jelena Igya nazivaju avangardnim kraljem evenata i provokatora umjetnosti. On nema godine, u duši je razigrani dječak i ne srami se iznijeti  javno svoju orijentaciju o kojoj je mnogo puta i govorio.

SA 25 GODINA SAM OTKRIO DA SAM GAY, A TREBAO SAM SE ŽENITI.

TONI: Kada ste osjetili ljubav prema plesu-teatru-baletu i što je za Vas ples?
JELEN: Kada sam imao deset godina, a već na kraju osnovne škole sam formirao plesni studio. Vrlo brzo se sve pokazalo profesionalnim. Već sa 19 godina ex Jugoslavija me sa posebnom predstavom poslala na gostovanja u Kubu, na Jaltu, Madrid, itd. Prilikom gostovanja na Kubi upoznao sam i Fidela Castra koji je bio oduševljen našom izvedbom. Tad sam dobio državni status – najmlađi umjetnik, kojeg već imam 27 godina.

TONI: Ima li balet i ples svoju publiku u Sloveniji?
JELEN: Naravno.

TONI: Petlja li se politika u umjetnost ?
JELEN: Da, ali ja ne dozvolim da se meni petlja  jer sam samo svoj i nikad ne radim pod uplivom politike -ni evente ni predstave. Radio sam kad je Slovenija predsjedavala EU isključivo kao ambasador.

TONI:Vi ste jedan u nizu koji je istupio sa svojom homosexualnom orijentacijom. Smatrate li da treba imati hrabrost za iznijeti svoju orijentaciju?
JELEN: Već prije 15 godina sam digao prašinu i svi su bili natpisi i intervjui o tome, jer sam javno priznao svoju ljubav. Danas je to prošlost i sretan sam u vezi…

TONI: Kako se u Sloveniji gleda na homoseksualizam?
JELEN: Odlično, od trenutka javnog istupa i priznanja karijera mi se čak za 1000% podigla hihihihi (smijeh)…, radio sam i sa poznatom grupom Sestre za Eurosong.

TONI: Kako ocjenjujete ispade na gay paradama u Splitu i Beogradu?
JELEN: Bez komentara. Žalosno.

TONI: Kada ste otkrili to u sebi i koliko je trajao vaš strah od ljudi, jesu li vas osuđivali?
JELEN: Kad sam imao 25 godina. Prije toga sam se skoro dva puta oženio, hihihihiii…Nikad me nisu osuđivali, a oni koji jesu imaju probleme u glavi.

TONI: Što mislite kolika je populacija homoseksualaca i biseksualaca.
JELEN: Pa skoro svi. Ili jesu ili nisu, ili će postati, ili su biseksualci.

KOD MUŠKARCA ME NAJVIŠE PRIVLAČE OČI, OSMJEH, PREZENCA, GUZICA I PITONČIĆ.

TONI: Danas imate svoje privatno plesno kazalište, koliko Vam je trebalo?
JELEN: Imam ga već 31 godinu www.igen.si.

TONI: Koliko je iza Vas predstava i gostujućih zemalja?
JELEN: Više od 200 predstava, ne brojim već zadnjih deset godina.

TONI: Što Vas najviše privlači kod muškarca?
JELEN: Oči, osmjeh, nastup, guzica i pitončić.

TONI: Što muškarca čini muškarcem?
JELEN: Sve najljepše na svijetu. Moj dečko Tomaž me u jednoj noći zadovoljio 6 puta na Malti i u Maroku 5 puta… samo me on zadnjih 7 mjeseci zanima, hihihihihi… Živimo skupa sedam mjeseci.

TONI: Bolje bi bilo da ovo ne objavim….(smijeh)?

JELEN: Slobodno objavi. Tomaž je predivan, obožavam ga i on mene. Najdraža mi je njegova iskrenost, ljubav i jako dobar sex, ako ste to htjeli ćuti…

 

TONI: Što je za Vas važnije ljubav ili strast?
JELEN: I ljubav i strast.

TONI: Što ženu čini ženom?
JELEN: Pitaj njih.

TONI: (smijeh) Sad ćemo preći na ti…..

JELEN: Može, hihihi.
TONI: Imaš li tajnu uspjeha?
JELEN: Unikatnost, dobro raditi, biti otvoren i pozitivan profesionalac.

TONI: Bili se skinuo potpuno gol?
JELEN: Samo za Tomaža svaki dan i noć. Za medije sam se skidao samo u kupačima.

TONI: Što najviše voliš kod ljudi?
JELEN: Osmjeh, sreću, radost, ljubav, iskrenost, profesionalnost.

TONI: Što najviše mrziš kod ljudi?
JELEN: Neiskrenost i blefersku zavist.

TONI:Idealan glumac?
JELEN: Brad Pitt, George Clooney…

TONI: Idealna glumica?
JELEN: Greta Garbo, Marlene Dietrich…

TONI: Vrsta glazbe.
JELEN: Pop, klasika, house, trans…

TONI: Donje rublje.
JELEN: D & G.

TONI: Parfem.
JELEN: Već 25 godina FARENHEIT Dior.

TONI: Opušta te.
JELEN: SAUNA i MASAŽA i putovanja, najmanje dvije zemlje sa mojim Tomažem.

TONI: Piće.
JELEN: COCA COLA ZERO, ŠAMPANJAC, DOBRO VINO…

TONI: I za kraj što bi poručio mladima koji se osjećaju uplašeni da li da izađu u javnost ili da se prekriju?

JELEN: To su odluke koje svatko donosi za sebe.

 

TONI:Hvala na razgovoru.

JELEN: Hvala i tebi.

 

 

Razgovarao: Toni Eterović, Fotorafije privatne.

FILMSKA DIVA 20. STOLJEĆA MONROE

MARILYN MONROE
1926. – 1962.

PLATNO PRETVORILA U ZLATO

U Los Angelesu 01. 06. 1926. rodila se Norma Jeane Baker (Mortenson) – kako glasi pravo ime Marilyn Monroe. Njena majka Gladys Monroe, filmska montažerka, ostavljena od zakonitog supruga Mortensona, ali i ljubavnika Gifforda, vjerojatnog oca djevojčice, bila je problematičnog psihičkog zdravlja i nespremna za odgovornu dužnost samohrane majke. Tužna sudba neželjenog djeteta započela je u kući obitelji Bolender. Strogi vjernici sedam su godina udomljivali Normu nudeći joj čistoću i hranu, ali ne i nježnost. Dolasci neurotične majke i bake nisu mogli uspokojiti dane djetinjstva. Za vrijeme jakog napada manične depresije baka Della pokušala je svoju unuku usmrtiti gušenjem. Smještena je u duševnu bolnicu gdje je ubrzo i preminula. Pas Tippy bio je rijetki stvor koji je Normi darivao ljubav i posvuda je slijedio. Ali jednog dana pas je pronađen mrtav. Od tada će potraga za ljubavlju, obostranom i strasnom postati konstantom Norimina životnog puta.

S majkom je zajedno stanovala tek nakratko. Gladys je uspjela od ušteđevine kupiti kućicu koju je održavala iznajmljivanjem. Za sebe i kćerku zadržala je samo dvije sobe. Godinu dana (1933. – 1934.) dijeljenja doma s obitelji glumca Georgea Arlissa unijelo je veliku promjenu. Tu se upoznala sa svijetom filma, naučila pjevati prve nereligiozne pjesme i počela zamišljati i željeti da joj Clarck Gable bude otac. Njezin biološki tvorac do konca života ostat će samo lice s fotografije. Sve njene pokušaje da se sretnu on će grubo odbiti. Nakon što doznaje za samoubojstvo djeda Hogana, majka postaje depresivna i 1934. doživjevši živčani slom biva smještena u bolnicu. Agonija će potrajati do 1935. godine. Povremeni dolasci vikendom biće prekinuti, kuća prodana, a Norma će nemoćno čekati odluku o vlastitoj budućnosti. Iz umobolnice njezina će majka često nepravedno sebično odlučivati o sudbini svoga djeteta. Kratkotrajan boravak u obitelji Giffen zamijenit će smještanje u Dom za siročad. Tu će provesti 21 mjesec s još 26 od roditelja ostavljenih djevojčica.

Majčina prijateljica Grace McKee ostat će je jedinom veza s vanjskim svijetom. Život u gomili nije joj se uopće svidio. Slobodu će joj vratiti Grace McKee, ali lutanjima neće biti kraja. Neko je vrijeme smještena u domu jednog para iz Comptona koji ju je čitave dane tjerao na pomaganje u raznošenju potrepština kupcima. Potom se našla u domu notornog alkoholičara. Konačno će se novopečeni bračni par Goddard (Grace McKee se udala) smilovati i uzeti k sebi, ali kraj godine opet dočekuje u sirotištu. Ponovni povratak, sada službenoj skrbnici Grace, bit će zasjenjen pokušajem napastovanja alkoholiziranog Goddarda. Konačni oproštaj od djetinjstva nastupit će samo 18 dana nakon 16 rođendana. Kako ne bi bila vraćena u sirotište, a bez želje da je u novi grad vode sa sobom, njezini je staratelji nagovaraju na udaju. I tako 19.06.1942. Norma Jeane Baker zaploviti će bračnim vodama. Pet godina stariji Jim Dougherty postat će njezin izabranik. U doba 2. svjetskog rata njezin suprug odlazi u trgovačku mornaricu. Norma živi s muževljevim roditeljima i radi u Burbanku u ratnoj industriji (lakira trupove aviona, te pregledava i slaže padobrane). Fotograf David Conover doći će u tvornicu snimati žene koje predano pomažu uspjeh ratnih operacija i tamo će otkriti Normu. Potpis za rad fotomodela u agenciji za modele Blue Book omogućit će joj da se do proljeća 1945. pojavi na 33 naslovnice nacionalnih magazina. U prosincu boji kosu u plavo i debitira u kratkom nijemom filmu agencije – reklamira ljetnu haljinu i kupaći kostim. To dovodi do toga da 11.03.1946. potpisuje ugovor s agencijom za talente National Concert Artists Corporation, a u svibnju u Las Vegasu čeka papire za razvod.

Želja da postane filmska glumica dovest će je 16.07. u prostorije filmske kompanije Fox gdje će razgovarati s Benom Lyonom – agentom za nove talente. Nakon probnog snimanja i nagovaranja Darryla Zanucka, šefa tvrtke, buduća zvijezda pozvana je da potpiše ugovor na šest mjeseci. Rasplakana i raznjenežena jer će se moći nazvati pristala je i na uzimanje novog, umjetničkog imena. Nakon razmatranja mogućnosti da postane Jean Norma ili Carold Lind, pobijedilo je ime Marilyn Monroe. Ben Lyon prisjeća se toga dana: Pregledavali smo kataloge glumica tražeći ideju i odjednom sam ugledao ime Marilyn Miller, Ziegfildove zvijezde iz New Yorka. Pogledao sam je i rekaoTi si za mene Marilyn. Priznala je kako joj se ime sviđa. Zamolila me da joj dopustimo zadržavanje bakina prezimena. Čudno, poslije dosta godina postala je žena s imenom koje sam joj želio nadjenuti. Udajom za Arthura Millera postala je Marilyn Miller.”

U kolovozu 1947. raskida ugovor s tvrtkom Fox, jer unatoč vezi, ispunjenoj seksualnim užicima koji su je rasterećivali i usrećivali, s Joe Schenckom, izvršnim producentom dobila je samo ulogu veslačice u dnu jednog kadra romantične komedije Scudda Hoo! Scudda Jay!. Potpisivanje ugovora s drugom filmskom tvrtkom – Columbia Pictures dovelo ju je u vezu s Fredom Kargerom, glazbenikom koji ju je povremeno podučavao pjevanje. On će njezin tihi, ali senzualni glas kultivirati. Njega vrijedi upamtiti i kao rijetkog, možda čak jedinog muškarca koji nije pao na njezine čari. Ostali su prijatelji i nakon što je odbio postati njezinim suprugom. U njenom životu izuzetnu će ulogu imati Johnny Hyde, agent za glumce, muškarac koji će zbog nje ostaviti svoju obitelj, do smrti je bespogovorno voljeti i predano profesionalno pomagati. Iako mu nikada nije mogla uzvratiti osjećaje bila je beskrajno zahvalna za zaštitu i sigurnost koju joj je pružao. Nakon njegove smrti prvi put će pokušati izvršiti samoubojstvo, znajući kako vjerojatno nikad više neće biti tako voljena i pažena.

 

Bila je samoironična kad su je 1953. pozvali da nakon filma Muškarci vole plavuše zajedno s Jane Russel u cementu ostavi otisak ruku i stopala, rekavši: Jane bi trebala ovjekovječiti svoju stražnjicu, a ja grudi. Po tome nas pamte.” Susret s američkim vojnicima u Koreji i njihovo burno odobravanje, tada već slavnoj zvijezdi, činit će joj se najljepšim trenutkom koji je ikad proživjela. Zasićena ulogama koje je ne zadovoljavaju 1955. okrenula je leđa Hollywoodu i otišla u New York učiti glumu u Actor’s studiju.

Želeći se osloboditi tiranije holivudskih studija i njihovog eksploatiranja s fotografom Miltonom Greenejem osniva vlastitu tvrtku Marilyn Monroe Productions. Još u braku s Doughertyjem, ali na putu ka filmskoj slavi, Norma se upušta u ljubavne odnose. Svi životopisci tvrde kako je ova senzualna žena voljela voditi ljubav. Uživala je davati se i uzimati tjelesno, tvrdeći da je seks jedan od rijetkih čistih i jasnih odnosa između dvoje ljudi. Svaki njen pokušaj da u braku nađe smirenje nije bio plodotvoran. Njeni prijatelji tvrdili su da je za nju, u duhu ipak provincijalno odgojenu, ljubav uvijek zahtijevala potvrdu matičara. Mogla se upuštati u slobodne seksualne odnose bez obaveza, ali je prvi znak zaljubljivanja budio misao na bračne vode. Imala je tri neuspješna braka. Uz momka iz susjedstva supruzi su joj bili i dvojica slavnih Amerikanaca. Drugi suprug, slavni igrač bejzbola, Joe di Maggio bio je muškarac koji joj je bio spreman pružiti sve ono za čim je tragala, osim spremnosti da tolerira pažnju drugih muškaraca i pristane na to da ona nastavi hodati vlastitim putem slave, Ta ih je nespojivost na kraju rastavila, ali sentiment između njih je ostao topao. Iako je umrla osam godina nakon njihovog razvoda upravo je Joe di Maggio snosio troškove njezina pogreba.

Ostali su se tek došli pokloniti ženi ljepota koje ih je privukla. Treći suprug Arthur Miller nije čak bio ni na pogrebu. Kada se pročulo kako ne namjerava doći na posljednji ispraćaj, novinari su Millera upitali o razlozima nedolaska, na što je on kratko odgovorio: Zašto bih trebao doći? Nje tamo ionako neće biti.” Radi istog tog Arthura Millera prihvatila je židovstvo i ženom mu postala prema obredima njegove vjeroispovijesti. Uz dva spontana pobačaja, pokušaje samoubojstva i tisuću sukoba uspjeli su svoj brak održati gotovo četiri i pol godine. Iza njih, kao najvrjednija zajednička tvorevina, ostao je tek film Neprilagođeni. Novinar Robert Slatzer je navodno bio njen četvrti, tajni, suprug. Kako god bilo na četrdesetoj godišnjici njene smrti Robert Slatzer na njezin je grob položio najveći vijenac sav od bijelih ruža. To je bilo njeno najomiljenije cvijeće. Yves Montand navodno joj je također bio ljubavnik. Baš kao Frank Sinatra, Marlon Brando i braća Kennedy (John i Robert). Bila istina ili ne neporecivo je da je Johnu Kennedyu otpjevala najseksipilniji Happy birthday ikada. U noći u kojoj će umrijeti u ruci će držati telefonsku slušalicu. Čijoj li se pomoći mogla nadati? Prije no što je popila (svojom ili tuđom voljom, a možda tek slučajno) preveliku količinu barbiturata pomiješanog s viskijem i tako zauvijek u noći s 04. na 05. 08.1962. napustila ovaj svijet (u 36-oj godini života), Marilyn je bila izbačena sa snimanja filma Something’s Got to Give. Neumoljivost filmske mašinerije više nije mogla trpjeti njene nedolaske, kašnjenja, drogiranost i izgubljenost. Možda je uzrok njene smrti sporan, ali je posve jasno da je godinama uspijevala opstati samo zahvaljujući gomili lijekova i litrama šampanjca koje je lila u sebe ne bi li zaboravila nešto što ju je trajno tištalo.

Neke stvari zauvijek će nam ostati nepoznatima. Međutim Marilyn najbolje možda oslikava komentar koji je dala o fotografiji (na kojoj ona gola pozira na crvenom baršunu) koja je 1953. postala prva duplerica Playboya, a koju je snimio Tom Kelly: Seks je tako prirodna stvar, hvala nebesima. Doista je šteta što neki pokušavaju upropastiti taj osjećaj. Kad mi Tom Kelly predlaže da poziram gola, uvijek pomislim: Ako već moram biti nekakav simbol, bolje da budem sekssimbol nego simbol nečega drugoga.”

Pripremio: Glamour tim udarno, fotografije sa Interneta

TOP 10 SEXY ŽENA NA BALKANU

Prema neovisnom istraživanju showbizz tima udarno za top ljestvicu mjeseca 1000 ispitanika je izabralo najatraktivnije žene koje odišu sexipilom na Balkanu.

TOP 10 SEXY ŽENA na BALKANU


Svetlana Ceca Ražnatović

Pop folk kraljica, balkanska kuma, žena poznatog mafijaša, … Arkana. Žena bizanske energije,  svojim pjesmama milijune obožavatelja baca u trans.

 

Jelena Karleuša

Avangardna i originalna srbijanska pop pjevačica koja često medijskim skandalima osvaja pažnju svađanjem sa Cecom, Mirom Škorić, Sekom Aleksić, Darom Bubamarom. Navodno joj smeta što je mnoge kolegice kopiraju. Poznata je kao zaštitnica Gay scene u Srbiji, te je udana za nogometaša Duška Tošića.

Severina Vučković

Splitska pjevačica, glumica i još mnogo toga krije se u imenu Severine Vučković. Od „Djevojke sa sela“ preko kućnog porno uratka, pa sve do Srpskog  kralja bakra Milana Popovića, trenutno  sa Milanom čeka dijete.

Katarina Radivojević

Kontroverzna glumica kojoj nikada nije bio problem skinuti se do kraja na setu. Hrvatima poznatija kao Lorena Levaj iz serije „Najbolje godine“. Uspješna Srpska glumica koja trenutno radi u SAD-u. Glumica je trenutno u vezi s oženjenim muškarcem Vidojem Ristovićem, prije njega ljubovala je i sa Gerardom Butlerom.

Nataša Bekvalec

Srpska „Pamela“ poznata po pjesmi „Nikotin“. Razvela se od poznatog Srpskog vaterpolista Danila Ikodinovića. Nedavno je objavljena slika njenog bujnog poprsja . Priča se da je u vezi  sa tajanstvenim tajkunom.

Ana Nikolić

Djevojka sa malo skandala ali sa puno dobrih pjesama poput:“Mišo moj“, „Šizofrenija“, Đukelo“, Januar“…. Prelijepa plavokosa Folk pjevačica poznata širom Balkana po strastvenom poljupcu sa Jelenom Karleušom.

Selma Bajrami

Bosanska pjevačica Albanskog porijekla. O njoj se svakodnevno mogu čuti razni tračevi. Najnoviji trač je da se Selma Bajrami nalazi na rehabilitaciji, odnosno na odvikavanju od droga.

Emina Jahović

Srpska pjevačica i Turska glumica Emina Jahović  poznata širom balkana po pjesmi :“Pile  moje“. U Turskoj se je proslavila u tv sapunici „Polja Lala“. Udata za poznatog Turskog pjevača Mustafu Sandala s kojim čeka drugo dijete.

Karolina Gočeva

Slavna Makedonska pjevačica koja je imala prilike pjevati s Tošom Proeskim. Slikala se  za prvo izdanje Makedonskog  Playboy-a. Hodala sa Mihajlom Ražnjatovićem sinom poznatog Srpskog mafijaša Arkana.

Urška Čepin

Poznata Slovenska starleta i fotomodel. Slikala se za Slovensko izdanje Playboy-a, a sudjelovala je i u  “VIP Big brother”. Također se okušala  kao pjevačica objavivši nekoliko singlova, a jedan od najuspješnijih je bila pjesma “Čista desetka”. Ljubavnica brojnih iz Krim miljea. U sloveniji vodi Bordel svog najboljeg prijatelja.

Pripremio: Showbizz tim udarno, snimke: FB

 

ON ZAUSTAVLJA STARENJE

NEVJEROJATNO DOLAZI

ELIKSIR MLADOSTI IZ CAMBRIDGEA

AUBREY DE GREY, britanski znanstvenik sa glasovitog Sveučilišta Cambridge, vodeći teorijski genetičar, koji proučava starost i pomlađivanje, tvrdi nam:

 

“DO 2030. KOME BUDE 50 GODINA, VRATITI ĆE SE U

 20 I ŽIVJETI 1000 GODINA!”

Britanski znanstvenik Aubrey De Grey ima 48 godina, a njegova ljepša polovica ima 66 godina i on ozbiljno tvrdi da postoji 50% šanse, da njegova supruga doživi 1000 godina. Zvuči nevjerojatno i nestvarno, međutim riječ je o čovjeku kojeg britanska vlada smatra vrlo ozbiljnim te pokriva sve troškove njegova rada i života. Duge kose i njegovane duge brade, izgleda poput starozavjetnog proroka. De Grey već godinama provodi dane zatvoren u biblioteci Sveučilišta Cambridge, zatrpan knjigama i znanstvenim časopisima. U kratkom ekskluzivu putem društvene mreže sa našim urednikom rekao je kako nema dvojbi da je starenje bolest, da je svjestan da mnogi od njega kradu ideje ali se time ne zamara, važno je da ljudi u laboratorijima rade njegovim planom te će doseći vrhunac.

Na pitanje: Jeste li ponudili nekome od slavnih ovu metodu i kako je gledao na to? „ Da, kraljici Elizabeti, ponudio sam da ako prije lijeka umre da se zaledi jer ćemo je buditi“ – pa što je rekla na to? „ Nasmijala se potvrdno.“, Pa dobro podržava li vas financijski vlada i kraljica? – „Koliko to mogu.“ Vi ste već prije pet godina najavili svoj uspjeh, u kojem ste sada stadiju? – „prema mojim uputama razni laboratoriji su počeli pokuse na miševima i uspjeli kod njih rapidno zaustavljati starenje, mogu reći da napredujemo i da bi mogli iznenaditi svijet“, Kako javnost gleda na Vas, od početka svijeta lideri su tražili od Svetog Grala do svega ostalog da bi mogli vječno živjeti? – „ Ja mislim da sam posložio slagalice i sad ovisi o laboratorijima. Ne tražim gral nego spajam kromosome i pratim kako i zašto stare. Starenje se može zaustaviti ako ja prije umrem imam naslejdnike koji rade na tome a mene će zaledjeti.“ Rekao je Toniju Eteroviću.

 

Kontraverzan ali vječno citiran i sve više cijenjen u ozbiljnim svjetskim medicinskim krugovima, on iz svoje biblioteke u Cambridgu svako malo u svijet šalje nove priloge o proučavanju besmrtnosti, a smatraju ga vodećim teorijskim genetičarom koji se bavi proučavanjem starosti i pomlađivanja. On je čelni čovjek organizacije SENS (strategija za stvaranje zanemarivog starenja). Njegove radove proučavaju gerontolozi diljem svijeta, a skupina znanstvenika oko njega naziva se futuristima. Futurologija je znanost koja se bavi suvremenim otkrićima budućnosti a Gerontologija je znanost koja se bavi istraživanjem starosti.Nekadašnji student informatike na Cambridgu, tek 1991. nakon što se oženio sa dvadeset godina starijom Adelaide , profesoricom biologije, počinje se ozbiljnije baviti biologijom i gerontologijom. Krajem 1995. De Grey je postao prvi znanstvenik koji je uspio objasniti dotad nedefiniran utjecaj mutacija u mitohondrijima; unutarstaničnim strukturama koje oslobađaju energiju iz određenih kemijskih procesa neophodnih za funkciju stanica. U sedmom mjesecu 2000. došao je do saznanja da starenje može opisati kao relativno malen broj patogenih molekula i stanica koje se mijenjaju u našem tijelu, od kojih svaka ima veliki potencijal pomlađivanja. De Grey je zaključio da postoji sedam različitih elemenata starenja i da razvoj u molekularnoj biologiji obećava tehnike kojima ćemo svaki od tih elemenata moći “manipulativno perturbirati”.

De Grey: ” PROMJENITI ĆU SVIJET ZAUVIJEK.”

Posljednjih desetljeća nije otkriven ni jedan novi faktor koji utječe na starenje, a De Grey smatra da ima sve elemente eliksira mladosti, koje samo treba dobro posložiti. Za sebe tvrdi da “inžinjerskim pristupom proučava starenje”, te da zbog toga ima jasniju viziju dolaska na cilj za razliku od svojih kolega klasičnih biologa. Izjave u svjetskim medijima: Vrlo brzo će doći trenutak kada će biti moguće zaustaviti proces starenja. Štoviše, uzeti lijekove i pomladiti se. biti ćemo sposobni medicinskim tretmanima pomladiti ljudske stanice. Svake sekunde u svijetu umre dvoje ljudi, a od toga je jedan od starosti (staračke bolesti). To znači da svaki dan nepotrebno umre 100.000 ljudi. To je 30 milijuna smrti godišnje koje se mogu izbjeći. Postoji samo nekoliko ključnih poremećaja stanica koje su povezane sa starenjem i koje uzrokuju popratne pojave poput bolesti: artirtisa, dijabetesa, karcinoma, itd. Nisam fanatik i nisam lud. Sasvim odgovorno tvrdim da imamo više od 50% šanse da u sljedećih 25 godina dođemo do formule pomlađivanja. Ljudi koji tada budu imali 50 godina, moći će se vratiti u 40 godinu. Biti će to početak velike revolucije.”

Za sebe tvrdi da se ne boji smrti i da život nije posvetio zbog patološkog straha od vlastitoga kraja, već zbog humanosti. Kaže: “Želim pomoći ljudima, starost je grozna, postaješ krhak i malo što možeš obavljati sam.” Također tvrdi da je sasvim zdrav i da je prošao najrigidnije medicinske testove na svijetu – na Kronosu, institutu u Arizoni gradu Phoenixu, gdje rade na lijeku protiv starenja. Kada je upitan što ako umre prije otkrića, odgovorio je: Ako umrem zalediti će me u Alcor krioničkom laboratoriju u Scottsdaleu.” De Grey je teoretičar a to podrazumijeva da nema svoj laboratorij, već on usmjerava rad znanstvenih laboratorija, te njihove pokuse. On je mislioc ili vizionar koji slaže u glavi pokuse i stavlja ih na papir, te predaje određenim laboratorijima. Upitan je u kojem se stadiju trenutno nalaze njegove kolege po pitanju eksperimentiranja. Predložio sam nekoliko vrsta terapija i mislim da se one mogu razviti eksperimentima na miševima. Cilj je pomladiti miševe. Pripremamo se, ali još nismo počeli, jer moramo osigurati do kraja financijska sredstva proračuna kojeg sam izradio. U sljedećih deset godina rada potrebno je oko milijardu britanskih funti da bismo došli do brzine bijega, a prosječna bi dob već tada bila mnogo produžena. Tako korak po korak ćemo doći do formule kako doživjeti 1000 godina.” Na pitanje hoće li si takvu terapiju moći priuštiti samo bogati ljudi i hoće li biti preskupa, odgovara: U početku će sigurno biti skupa, no vjerujem da će se neke države svojom socijalnom politikom pobrinuti da do tretmana dođu i manje bogati. Naravno biti će i zemalja gdje će to biti dostupno samo bogatima, ali se tamo može očekivati pobuna, revolucija i otimanje, jer će siromašni uzeti stvari u svoje ruke.” O zdravlju tvrdi: Nije uvjet da ste sasvim zdravi. Bolujete li od nekih staračkih bolesti terapija će pomoći. Mladi ljudi nisu ciljana populacija, jer osnova je da se ide na pomlađivanje. Pravi ljudi za terapije su oni srednjih godina.” De Grey ustvrđuje da će se smanjiti stopa rađanja. Smanjiti će se stopa rađanja, jer će ljudi shvatiti da je to jedino rješenje i da što prije reduciraju stopu rađanja, imaju više šanse živjeti. Pitanje je odluke.”

De Greya britanska Vlada smatra ozbiljnim te pokriva sve troškove njegova rada i dok mu mnogi pokušavaju krasti ideje njegov tim je po cijelom svijetu u punom naponu

Ljudi su prirodno zaljubljeni u život. Uvijek će biti onih sa suicidalnim mislima, ali to su iznimke. Ne vjerujem da će se umoriti od života, pogotovo dade li im se mogućnost da žive duže, dakle, možda i sporije, te definitivno zdravije.” Na pitanje, koja je najmlađa dob koja se može doseći, odgovara: “Ne mislim da ćete moći ići dalje od ranih dvadesetih, sigurno se neće moći ići do puberteta ili do djetinjstva. Pomlađivanje završava kada dođete do rane odrasle faze i tu možete ostati, redovito uzimajući terapiju. Ili možete stati sa terapijom pa doći do 50. godine, i tek onda ponovo krenuti sa terapijom, pa se opet vratiti u 20. godinu.”

Na pitanje, misli li da se igra protiv prirode ako se usuđuje raditi na besmrtnosti čovjeka, nije li to “igrati se Boga”, izjašnjava se: “Ljudski je rod tijekom cijele povijesti stalno išao naprijed. Ja želim poboljšati svijet, a na kraju krajeva priroda je surova i protiv nje se treba boriti. Iz tih razloga su ljudi otkrili vatru, kotač, penicilin, nije li to igranje Bogova? Jedno je od osnovnih ljudskih prava da odabere hoće li umrijeti ili živjeti, a naša je dužnost da ljudima damo mogućnost da žive što dulje. Nema velike razlike između spašavanja života i rada na lijeku protiv starosti. Oni koji tvrde da ne bismo trebali raditi na tome, zapravo poručuju da su stari ljudi nebitni, da ne zaslužuju medicinsku pomoć. Bio bi jako konzervativan kada bi prihvatio da je sudbina svakoga od nas da završi krhak i nemoćan.”

DE GREY I SUPRUGA

Upitan je koliko mu znači šezdesetogodišnja supruga i  zašto nemaju djecu? “Mislim da moja žena sada 62-godišnja Adelaide, ima 50% šansi da doživi 1000 godinama eto koliko mi znači. Ona mi je podrška u svemu i zajedno sa mnom radi, nadopunjava me u svakom smislu. Što se tiče djece, nikada nisam želio imati djecu jer sam oduvijek imao druga posla. Još kao dijete silno sam želio napraviti nešto što će promijeniti svijet i znao sam da nemam vremena baviti se djecom. Mnogo je ljudi koje poznajem i sjajno im ide odgajanje djece, ali ja nisam taj. Zato sam to prepustio drugima.”

Peter Thiel, Futuristički filozof i jedan od najbogatijih poduzetnika u silicijskoj dolini, investitor i suosnivač Facebooka, u De Greya i njegov projekt je uložio 3,5 milijuna funti. Inače, ovaj četrdesetogodišnji bogataš je poznat kao siva eminencija slavnog Internet portala Facebooka koji na zemlji ima više od 300 milijuna registriranih korisnika. U samim počecima ideje Facebooka, kada itko nije vjerovao u mladog Marka Zukerberga, Thiel je uložio u njegovu ideju pola milijuna dolara, da bi danas bio suvlasnik Internet diva koji ima tržišnu vrijednost oko 50 milijardi dolara.

NEKA PREDAVANJA LIVE:

  1. http://www.youtube.com/watch?v=OxcbrLcYSUw&feature=fvw
  2. http://www.youtube.com/watch?hl=en&v=8iYpxRXlboQ
  3. http://www.youtube.com/watch?v=rDr6YHciArQ&feature=related

Pripremio Toni Eterović,

Snimke: AP, Ruters, The Times

DORIS SE POSVETILA BOGU

DORIS SE POSVETILA BOGU

BIVŠA KRALJICA TORCIDE ZAUVIJEK SE POVUKLA SA DUHOVNOM GLAZBOM

Doris Dragović jako dugo nema na javnoj sceni i mnogi se pitaju gdje je. Održala je dva veća koncerta i to je sve u zadnjih sedam godina. Prema istraživačkim vodama našeg tima, Doris je otišla duboko u duhovnost i posvetila se Bogu. Iz dana u dan ide u Crkvu i postala je dio praktičnog katolika. Ušla je u crkveni red neokatekumena i prema svjedocima sasvim je izgledno da je Doris izgubila potrebu za materijalnim. Što je to uzrokovalo sumnja se u cjelokupan život koji se sastojao od estrade, novca, braka koji je bio klimav te spoznaji da to nije to. Očito je dobila neku sasvim novu spoznaju. Spoznaju Boga. Često se da vidjeti da se druži sa crkvenim i duhovnim ljudima sa kojima se bavi vjerskom analitikom.

Ne može se reći da je slijepi fanatik i da prihvaća sve doktrine ali je zasigurno prihvatila Krista kao savršenstvo iz naših najpouzdanijih izvora. Novi naslov albuma je “Ja vjerujem”, pjeva duhovnu glazbu diskretno i na humanitarnim koncertima a najviše je skrivena u crkvenim zborovima. Mada je na pitanje kada je spoznala vjeru odgovorila da je ona oduvijek vjernik, nikada nije izraženije išla po crkvama i čitala vjersku literaturu kao zadnjih pet godina. Svoj nastup na Eurosongu sa pjesmom “Marija Magdalena” danas ona predstavlja drugačije, iako mnogi njeni poznanici tvrde da nije bila praktični vjernik. “Dojmilo me da sam hodala pzemljom kojom je hodao Krist, njegovim stopama na putu prema Kalvariji. To je poseban osjećaj.” – izjavila je za medije već tada.

Pripremio: Boris Žibreg, snimke FB

TAJNE IZ SRCA VATIKANA

VATIKANSKE TAJNE

ZAMRŠENA UBOJSTVA, FINANCIJSKE MALVERZACIJE, PEDOFILSKI SKANDALI, ŠPIJUNSKE SPLETKE – sve se to odvija unutar najmoćnije crkve na svijetu….

Trg Svetog Petra u Vatikanu

Hans Langemann, predstavnik tajnih službi bivšeg DDR-a (Istočne Njemačke) 1982. objavio je postojanje mreže tajnih službi koja je vrlo aktivno djelovala iz Vatikana tijekom 60-tih godina, te bila na operaciji diskreditiranja Istočno Njemačke politike. Prema Lagermannu, agenti Zapadne Njemačke, CIA-e i MI 6 su uspjeli uz pomoć svećenika jezuita doći do vrlo osjetljivih i kompromitirajućih dokumenata koji su se odnosili na Istočnu Njemačku. Takozvanu operaciju “Eva”, Vatikan je naknadno demantirao, no svi oni za koje se sumnjalo da su u nju bili umiješani, premješteni su iz Vatikana. Hans Lagermann je u više navrata ponavljao kako Vatikan ima jednu od najmoćnijih tajnih službi, koja uopće nije ni registrirana ni evidentirana. Unatoč nijekanju i demantiranju Vatikana, sve svjetske obavještajne službe znaju što je istina. Sama glavna Haaška tužiteljica Carla del Ponte, usudila se napasti Vatikan, te ih optužila da se u njihovim samostanima skriva bjegunac Ante Gotovina i da oni snose za to odgovornost. Vrh Vatikana i sami Papa ostali su šokirani te rekli da glavna haaška tužiteljica ne govori istinu. Nakon toga odgovora vatrena Carla je bila konkretnija rekavši kako zna da tajna služba Vatikana skriva Gotovinu. Vatikan ponavlja da nema nikakvu tajnu službu, no ona je i dalje uporna: “Vatikan ima svoju tajnu službu, itekako ima.” Mnogi su kroz šalu znali reći kako je doista Vatikanska tajna služba najmoćnija na svijetu, jer samo treba zamisliti koliko se ljudi dnevno ispovijedi u svećenika.

 

PAPA IVAN PAVAO II. je postavljen od OPUS DEI-a

Žestoki kritičari i teoretičari zavjera tvrde kako je laž da se Poglavari katoličke crkve – Pape, izabiru na konklavama tajnim glasovanjem između kardinala, već se sve dogovara prema interesima više politike. Prema tim teorijama poljak Papa Ivan Pavao II. (Carol Wojtyla) je 1978 izabran za papu, na prijedlog predvodnika njemačkih kardinala Josepha Hoeffneroe, te katoličke organizacije Opus Dei. Oni su ustvrdili da je potreban Papa poljak, jer je Poljska bila komunistička zemlja ateista koja je sa tim ustrojstvom i uvjerenjima smetala susjedu Zapadnoj Njemačkoj. I doista Papa postaje Poljak što je u samoj Poljskoj koja je imala 90% ateista komunista – sve te ateiste pretvorilo u katolike. Ljudi su masovno počeli tražiti put za Kristom. Komunizam u Poljskoj pada a pad je skrivio sam Papa, zbog čega su se Sovjeti pokušali osvetiti neuspjelim atentatom. Papa Ivan Pavao II. potvrdio je sumnje o tome da ga je postavio Opus Dei  i to svojom javnom sklonošću organizaciji, te beatifikacijom njenog osnivača Josea Maria Escrive de Balaguera, samo 30 godina nakon njegove smrti  02.10.2002. Opus Dei se spominje i kao snažna snaga iza izbora i trenutnog Pape Benedikta 16. (Josepha Ratzingera). Opus Dei se kao katolička organizacija moćnih katolika spominje u različitim kontekstima, više negativnim nego pozitivnim, a i o njima je mnogo napisao Dan Brown, te ih prikazao u svojim filmovima kao moćno tajno društvo koje je sve u stanju za očuvanje katoličke crkve, pa čak i ubiti neistomišljenike i opasne protivnike. Crkva se podigla na noge u obranu svoje organizacije i rekla kako je sve laž, a da je Opus Dei organizacija ljudi koji se posvećuju Kristu, obični laici koji se žele žrtvovati za Boga na različite načine i da nije tajna organizacija već otvorena za javnost.

“BOŽJI ILI VRAŽJI BANKAR” Paul Casimir Marcinkus

Jedan u nizu neviđenih skandala koji je potresao Vatikan skrivio je tkz. “Božji bankar” nadbiskup Paul Casimir Marcinkus koji se morao povući s položaja nakon velikog financijskog skandala u kojem je Vatikan izgubio oko 560 milijuna dolara. Svi su odgovori otišli sa njim u grob jer je u prvom mjesecu 2006. u svojoj 84. godini pozvan pred Sud Božji. Navodno je umro od srčanog udara. Marcinkus bio je jedan od najmoćnijih ljudi u Vatikanu, “siguran kandidat” za kardinalski naslov, međutim 1989. ga je Ivan Pavao II natjerao da se povuče. Od tada do smrti živio je povučeno u Arizoni. Pod trojicom papa: Pavlom VI., Ivanom Pavlom I. i Ivanom Pavlom II. – Marcinkus je obavljao osjetljive administrativne dužnosti. Dugo godina je ravnatelj Zavoda za religijska djela (IOR) tj. Vatikanske banke kao i guverner vatikanske države (glavni upravljač novcem). Nadbiskupa Marcinkusa čak se u medijima prozivalo za mogućeg sudionika u ubojstvu Pape Ivana Pavla I. kojega se na vrlo sumnjiv zakopalo, a postoje teorije o tome da je taj Papa bio otrovan. Ono što se pouzdano zna, Talijanske vlasti su izdale nalog za hapšenje monsignora Marcinkusa zbog toga što se IOR pod njegovim vodstvom našao upleten istodobno u nekoliko mračnih financijskih skandala, povezanih s desničarskim terorizmom, urotama i mafijaškim kriminalom i čiji su protagonisti bankari Roberto Calvi i Michel Sindone – brutalno likvidirani.

 

Ivan Pavao II. a pred njim Marcincus sa zauzetim autoritativnim prijetećim stavom

Calvi je nađen obješen ispod londonskog Mosta crnih fratara, a Sindona je otrovan u izoliranoj ćeliji najčuvanijega talijanskog zatvora. Jedan dio tih skandala – u kojima se kao ključna ličnost spominje Licio Gelli (veliki meštar paramasonske lože P-2, siva eminencija Sindone i Calvija, fašistički specijalac pa američki špijun, jedan od vjerojatnih organizatora špijunsko-terorističke mreže „Gladij” namijenjene specijalnom ratu protiv komunista u Italiji…) i dan danas trese Italiju. Marcinkus nije izručen Italiji, jer je po funkciji bio državljanin Vatikana. Ipak zbog toga više, bar teorijski, nije smio preći granicu što je čine vatikanske zidine i vanjski rub Trga sv. Petra, jer bi mogao biti uhićen. A to nije bila nimalo zavidna perspektiva za vatikanskog guvernera. U studenome 1990. Marcinkus je zahvalio Papi Ivanu Pavlu II. što je prihvatio njegovu ostavku i najavio da će se vratiti u SAD gdje će se baviti pastoralnim radom – ali ne kao biskup, župnik, nego kao kapelan. I zaista svih 15 godina do smrti on je pomagao župnicima, daleko od moći, daleko od kamera, možda čak i daleko od novca.

Čim je skandal izbio, Papa Ivan Pavao II. više mu nije povjeravao dužnost organizatora papinskih putovanja, koju je Marcinkus započeo još pod Papom Pavlom VI.  Marcinkus je na medijske optužbe odgovarao kako je valjda to napadanje i progon njega Božji uvjet za njegov ulazak u raj. Rekao je: Kad se pročita sve što su napisali o meni, reklo bi se da me na cesti odgajao Al Capone“. Nešto nesumnjivo povezuje tu dvojicu Amerikanaca, djecu imigranata, Caponea (kome su roditelji bili Talijani) i Marcinkusa (kome su otac i mati bili Litavci): obojica su vezani za Chicago. Ali Marcinkus nije vezao svoj život za Cosu nostru nego za Katoličku crkvu, u kojoj je zaređen za svećenika 1947. godine. Marcinkusa je zaredio tadašnji čikaški nadbiskup, kadinal Samuel Stritch. Stritch je u Marcinkusu je našao odanog, marljivog i neumornog suradnika, koji je imao njuh za novac i znao kako sa njim upravljati, nadopunjavao Stricha u idejama o financijskom ratu te rušenju komunizma.

Već 1952. pet godina poslije ređenja, Marcinkus se našao na putu za Vatikan Gdje će ga ubrzo rasporediti u diplomatsku službu i gdje će svojim kaubojskim načinom, sa suptilnošću buldožera ali sa sposobnošću da šuti o onome o čemu treba šutjeti, priskrbiti simpatije veoma važnog gospodina: zamjenika državnog tajnika nadbiskupa Montinija, budućeg pape Pavla VI. Zahvaljujući Montiniju Marcinkus je krenuo u La Paz, pa u Ottawu, gdje je jedno vrijeme, zahvaljujući nuncijevoj bolesti, pokazao da je kadar sam voditi nuncijaturu. Slijedi povratak u Vatikan i 1959, prva zaista važna dužnost, jedna od kurijalnih stuba koja ga je mogla odvesti i na tron Sv. Petra: Marcinkusu je povjeren sektor redovitih crkvenih poslova, sektor u Državnom tajništvu koji je odgovarao, zapravo, ministarstvu unutrašnjih poslova neke svjetovne države. Tek na položaju tajnika za redovite crkvene poslove u vatikanskome Državnom tajništvu 37-godišnji msgr. Marcinkus dolazi u priliku da pokaže sve svoje sklonosti za organizaciju i biznis. Za dokazivanje mu se, uostalom, pružila prilika kakva se ukaže jednom u stoljeću pa i rjeđe: po svom je položaju postao glavni organizator Drugoga vatikanskog koncila, na kojemu je utvrdio svoju famu vrsnog menedžera. Ne samo da je sve „štimalo”, nego je bilo mnogo govora o tome kako je Marcinkus spretan u pribavljanju i gospodarskom ulaganju novca. Pridonio je tome i način kako je uspio sagraditi rezidenciju za crkvene uglednike iz SAD kada dođu u Rim – a i za sebe. Nazvana je “Villa Stritch”, u počast njegova velikog zaštitnika. Također, da bi smanjio troškove i povećao efikasnost u organiziranju raznih putovanja (jer se na Koncil dolazilo iz sveg svijeta), Marcinkus je razgranao poslove jedne američke putničke agencije, čiju je rimsku ispostavu vodio Slovenac Štefan Falež (koji je mnogo kasnije bio veleposlanik prvo Slovenije, a onda Malteškog reda, pri Svetoj Stolici). Agencija se pokazala više nego dobrodošlom kad je Montini, koji je u toku Koncila naslijedio papu Ivana XXIII kao Pavao VI, odlučio potvrditi svoje novo ime putujućeg apostola i 1963. krenuti u Jeruzalem, na ishodište kršćanstva. No ona se pokazala i dobrim poslovnim potezom, pa je Falež mogao sagraditi rimski “Holliday Inn” (na dobro plaćenu zemljištu koje je dotad pripadalo Crkvi), pridružiti mu staru uglednu „Minervu” i postati jedan od bogatih i utjecajnih biznismena pri Vatikanu. Od Jeruzalema je Marcinkus (uz Faležovu stručnu pomoć) glavni organizator svih Papinih putovanja. Efikasan u planiranju, fizički kršan, krčio je krhkome i gotovo stidljivu Petrovu nasljedniku put kroz gomile, svojim rukama bivšeg košarkaša razbacivao je desno i lijevo fotoreportere, a našao se na pravu mjestu da u Manili skrene ruku s bodežom neuravnotežena slikara koji je pokušao ubiti Pavla VI..

Potkraj 1968. Papa ga je imenovao biskupom, a nekoliko tjedana kasnije Marcinkus ulazi kao tajnik u Upravni odbor Zavoda za vjerska djela, vatikanskoga novčarskog instituta, poznatijega pod talijanskom kraticom IOR. „Veoma sam metodičan i imam dobro pamćenje. Papa vjeruje da sam pravi čovjek za unošenje nešto prave organizacije u Vatikan”, rekao je u jednom intervjuu. Marcinkusa je, zapravo, izrazito podržavao Montinijev osobni tajnik don Pasquale Macchi, dok je protiv njega, tvrde jedni, radio zamjenik državnog tajnika monsignor Benelli, dok drugi tvrde da je baš Benelli (kasniji kandidat za papu čiji je remi s kardinalom Sirijem iskoristio njemačko-poljski pool, izabravši Wojtylu), htio u Marcinkusovu liku imati svoga povjerljivog čovjeka u novčarskom zavodu. Samo dvije godine kasnije biskup Marcinkus već je predsjednik upravnog odbora, jer se povukao monsignor Di Iorio. Neki su govorili da je agilni Marcinkus izgurao starog gospodina. Članovi Upravnog odbora IOR i danas pamte kako je Marcinkus na prvoj sjednici kojoj je predsjedao smjerno rekao: Molim vas da mi oprostite i pomognete, nsam vješt u financijama”. Samo dva dana kasnije već je davao naloge kako s crkvenim novcem igrati na njujorškoj burzi. I zarađivati. IOR je i prije Marcinkusa, a osobito dok je financije vodio monsignor Nogara, bio jedan od stupova vatikanskog utjecaja jer je omogućavao da se razni novac – i onaj koji su vjernici testamentom ostavljali papi, ili ono što je Vatikan dobio od Italije po Lateranskim ugovorima 1929. kao naknadu za oduzetu imovinu itd. – pametno investira (nešto u zlato, nešto u nekretnine, a nešto još dvadesetih i tridesetih godina u upravljanje bankama) i potiho upućuje onamo kamo je Crkva to nalazila shodnim. Da bi sve to funkcioniralo kako Crkvi odgovara – trebalo je svakako izbjeći smrtni grijeh oholosti odnosno, jednostavnije rečeno, publicitet. Stvar je, ako je vjerovati protagonistima, počela njihovim dobrim namjerama – željom da se gurnu klipovi u kotače komunizma. U tome su bili suglasni i tada novoizabrani predsjednik IOR Marcinkus, i podjednako tako novoizabrani predsjednik milanske Ambrozijanske banke Roberto Calvi, a i financijer Michele Sindona koji ih je međusobno upoznao. Vatikan je, uostalom, već i prije toga imao prilično novca u Ambrozijanskoj banci, tako da je kontakt između nje i IOR bio logičan.

Tek u desetom 2005. počeo je u Rimu proces za ubojstvo Calvija. Optuženi su bivši blagajnik Cose nostre Pippo Calň, tajkun Flavio Carboni i njegova nekadašnja ljubavnica Manuela Kleinszig, šef nekadašnje rimske mafijaške bande s Magliane Ernesto Diotallevi, te tršćanski švercer Silvano Vittor. Marcinkus je trebao biti jedan od 500 svjedoka, ali smrt ga je pretekla. Proces će biti gotov Bog zna kada. Sindona je nestao u SAD, poslije nekoliko godina je pronađen, izručen 1984 Italiji, osuđen 1986 na doživotnu robiju i iste godine u ožujku, prije nego što rekao išta konkretno, otrovan je cijankalijem u najčuvanijoj i najizoliranijoj zatvorskoj ćeliji Italije. Ni do danas nije objavljeno kako je taj cijankalij dospio u Sindoninu prethodno provjerenu kavu, skuhanu u zatvoru. Suci su zaključili da se Sindona sam ubio. IOR je sebe službeno proglasio žrtvom a ne vinovnikom kraha Ambrozijanske banke, u kojoj su stradali brojni sitni štediše, privučeni kuloarski razglašenom crkvenom solidnošću te milanske ustanove. Ipak, Vatikan je radije izabrao da plati 240 milijuna (po nekima čak 406 milijuna) dolara odštete Ambrozijanskoj banci, umjesto da sam traži odštetu. Poslije stanovita vremena IOR je reorganiziran, formirano je povjerenstvo koje od tada nadzire sve vatikanske financije, a još mnogo kasnije Marcinkus je napustio taj zavod, ostavši, međutim, sve do prije nekoliko dana guverner Države Vatikanskog Grada. U međuvremenu je talijanski Kasacijski sud presudio da litvanski prelat, koji je 1981. postao naslovni nadbiskup Horte, ne treba da bude izručen Italiji, jer je IOR u drugoj državi. Tako je Marcinkusu, među mnogim gorkim čašama, bila prišteđena barem Sindonina kava s okusom badema. Ako je vjerovati onome što je 1994 iznio u istrazi mafijaš „pokajnik” Vincenzo Calcara, proizašlo bi da je nadbiskup Marcinkus 1981 osobno preuzeo 10 milijardi dolara od mafijaša i da ih je „oprao” kroz vatikanski novčarski zavod IOR. Osim toga, istraživalo se je li Marcinkus bio umiješan u ubojstvo generala Carla Alberta Dalla Chiese, tadašnjeg prefekta Palerma i visokog povjerenika za borbu protiv mafije. Kardinal José Rosalio Castillo Lara, koji je devedesetih nadzirao vatikanske financije, a u njihovu sklopu i IOR, odmah je odlučno opovrgnuo te tvrdnje, nazvavši ih “pukom izmišljotinom”. Calcaru istražni organi smatraju vjerodostojnim svjedokom, koji je znatno pridonio raskrinkavanju zlodjela Cose nostre. Ipak, svi ti “pokajnici” su bivši mafijaši koji nisu na stranu pravde prešli zbog ideala, nego ili zbog osvete ili zato što su bili uhvaćeni, pa da olakšaju svoj položaj. Zato nijedan njihov iskaz nije sam po sebi dovoljan dokaz, nego ga treba potvrditi i drugim, po mogućnosti materijalnim dokazima.

A to što kaže Calcara o Marcinkusu toliko je teško i gnusno, da zaista trebaju debeli dokazi da bi se povjerovalo čak i kad je posrijedi ličnost toliko kompromitirana kao taj umirovljeni američki nadbiskup litvanskog podrijetla. Ovako je tekla predaja novca, po Calcarinoj priči: 10 milijardi koje je mafija u Trapaniju stekla prodajom droge prenio je 1981. u Rim sam Calcara. Pratili su ga demokršćanski zastupnik Enzo Culicchia, socijalistički oblasni vijećnik socijalist Enzo Leone, bivši demokršćanski castelvetranski gradonačelnik Tonino Vaccarino (sva trojica, po Calcari, mafijaši), te karabinjerski narednik Giorgio Donato (samo potkupljen). Na rimskom aerodromu dočekao ih je monsignor Marcinkus, koga su pratila još dva vatikanska prelata (njihova imena su zasad prešućena). Ondje je Marcinkus preuzeo novac, u dvama kovčezima, a zatim su mafijaši prateći osiguravali nadbiskupa dok nije stigao u pisarnu bilježnika Alfana. Novac je mafija tako uložila u IOR, a odatle ga je mogla dalje investirati kao legalan. Domčnech je, pišući knjigu o “Vražjem bankaru”, zaključio da stvarni krivac nije Marcinkus, nego IOR i Vatikan sa svojom logikom koja pokušava spojiti nespojivo: kršćanski nauk i novčarske poslove, zbog kojih je, uostalom, Isus istjerao mjenjače iz jeruzalemskog hrama.

Vatikan je postao raj za homoseksualce tvrdi teologinja Heinemann a pred bankrotom je zbog pedofilije

Kontroverzna njemačka katolička teologinja Uta Ranke Heinemann koja je izopćena iz Katoličke crkve zbog neprihvaćanja dogmi i oštrih kritika usmjerenih prema vlastitoj crkvi, pa i općenito kršćanstvu, bila je studijska kolegica Josepha Ratzingera, sada Pape Benedikta 16., za kojega je ustvrdila da ima groznu mržnju prema seksu. Iako je znatno inteligentniji od Wojtyle po njenom sudu, oboje su se uvijek prikazivali kao mrzitelji sexa. Prof. dr. Uta Ranke-Heinermann, rođena 02.10.1927. u Essenu, inače je kći Gustava Heinemanna pokojnog predsjednika Savezne Republike Njemačke od 1969. do 1974. godine. Utino doktoriranje bilo je povijesni presedan za ženu da obori doktorat katoličke teologije. Zajedno je studirala sa Ratzingerom i za njega je rekla kako je bio zvijezda među studentima. Iznad svih muških studenata isticao se svojom inteligencijom, bio je briljantan, veoma pažljiv, ugodan, sramežljiv, suzdržan. Nije bio vođa, već filozof i mislilac. Za Vatikan je rekla da je raj za homoseksualce. Upoznala je mnogo njih koji su to priznali, ali i onih koji su emotivno takvi, međutim ne prakticiraju seks. To bar tvrde. Izjasnila se da su njena saznanja takva da što si ljepši, pametniji i skloniji vlastitom spolu, lakše napreduješ hijerarhijski. Vrlo brzo diljem svijeta su se počeli promicati u javnost skandali o homoseksualnim sklonostima svećenika, te ono još šokantnije pedofilskim skandalima. To se prije moglo dobro prikrivati, međutim došlo je doba kada se prljavosti iznose na vidjelo. Između brojnih skandala i pedofilskih afera jedna od poznatijih je u Brazilu nad dvanaestogodišnjim ministrantom. “Svećenik sa mnom čini ono što muškarac čini sa ženom. Skine me do gola, zadigne habit, stavi me na svoja koljena, veli mi da budem miran…”, tek je jedna od ispovijedi silovanih dječaka, a tek nakon podizanja optužnice i hapšenja reagirala je Sveta Stolica, te pokrenula istragu. Veliki broj brazilskih svećenika našao se u policijskoj klopci. Dječak je bio višestruko silovan i sve je ispričao baki. Majci nije ništa rekao jer se bojao da će ga pljusnuti. Također, dječak se bojao da će ga uhititi i staviti u zatvor, jer mu je don Edson Alves dos Santos (64) objasnio da ga čeka zatvor ako ikome kaže što se dogodilo. Dio dokumenata iz vatikanske istrage je objavio brazilski tjednik Istoè, a prenio milanski dnevni list Corriere della Sera.

Osim ovoga svećenika uhapšen je i don Felix Barbosa Carreiro, svećenik za kojeg se tvrdi da je uhvaćen na djelu sa četvoricom adolescenata koje je upoznao preko interneta. Brazilski tjednik donosi, a milanski dnevnik prenosi, preslike iz dnevnika dvojice svećenika koji su bilježili brojna silovanja djece. Svećenik Tarcisio Tadeu Spricigo je u svom dnevniku čak upisao deset zapovijedi kako nekažnjeno silovati djecu, jedna od njih glasi: Nikada imati odnose s djecom bogatih.” U dnevniku je još napisao: Posvuda ima dječaka posve povjerljivih i senzualnih koji čuvaju tajnu, kojima manjka otac i žive samo s mamom. Dosta je imati klinički pogled i poštovati sigurna pravila.” Meninhos de rua, djeca prepuštena ulici, još su i lakši plijen i mnogo sigurniji utoliko što će teško prijaviti policiji, a još teže će policija povjerovati musavu odrpancu uličaru prije nego uglađenom silovatelju. Upravo je takvu djecu s ulice na periferiji prikupljao otac Alfieri Edoardo Bompani (45), tumačeći da ih oslobađa od droge (što može biti istina), ali videovrpce koje je snimio pokazuju kakvim je spolnim nastranostima izvrgavao djecu u dobi od 6 do 10 godina. Kad je bio optužen za silovanje 5-godišnjaka, bio je pušten na slobodu do početka suđenja. Dok je čekao suđenje, optužen je da je silovao još dvojicu dječaka mlađih od 10 godina. Brazilski tjednik navodi da se u zatvoru nalazi još deset svećenika optuženih za silovanje djece, dok ih je još 40 u bijegu. Sudovi u Brazilu gone šezdesetak svećenika od 17.000 koliko ih ima u toj zemlji. Istoè tvrdi da je vatikanska istraga utvrdila da se čak 1.700 svećenika ukaljalo nedopustivim spolnim ponašanjem, u što se ubrajaju silovanja i djece i žena te običan homoseksualizam. Također, pretpostavlja se da u Brazilu svaki drugi svećenik ne poštuje celibat. Cijela priča mora se još dokazati na sudu, jer, može se dogoditi da su neke optužbe lažne te da se na ovaj način pokušava eliminirati dio svećenika koji nisu po ćudi nekim drugima. Cijeli skandal nije vezan isključivo za ponašanje svećenika u Brazilu jer je navodno i Hrvatska među zemljama iz kojih Papi njegovi istražitelji donose alarmantne vijesti o spolnom ponašanju svećenika. Brazilski tjednik Istoè, navodi da je vijest iz Brazila najalarmantnija, ali da su slični podaci zabilježeni, nakon SAD-a, i u Engleskoj, Francuskoj, Hrvatskoj i Irskoj.

Kardinal Josip Bozanić je pomogao Jeleni Brajši ukloniti dokaze te joj ustupio oltar da ona svima oprosti, Bozanić skriva brojne afere pod tepihom. – tvrdi iz reda biskupa tajnik.

Zastrašujući skandal zbio se u Hrvatskoj, kada je otkriveno seksualno zlostavljanje dugačko desetak godina u Domu za nezbrinute i crkvenoj humanitarnoj organizaciji Caritas u Brezovici pokraj Zagreba. Malo je toga dokazano, ali sada već odrasli mladići i djevojke svjedoče da su seksualno zlostavljani kroz svoje djetinjstvo i da je o tome znala ravnateljica Caritasa Jelena Brajša koja zbog nepoznatih razloga nije htjela raščistiti stvari. Time je sudionik kaznenog djela a smatra se da je štitila počinitelje jer je i sama nastrana i bolesna osoba koja je stekla golemu financijsku korist od Caritasa, izgradila vilu, udomila djecu nad kojom se iživljavala, tukla ih i mučila ih različitim metodama. Djeca su to naknadno opovrgla jer su se sažalila nad okrutnom maćehom koja je razapeta u javnosti. Iz te žene je izviralo sotonsko zlo, ali zamislite zaštićeno od vrha Crkve i kardinala Josipa Bozanića. Glavni seksualni zlostavljač je kuhar kojemu je pronađen dnevnik u kojem je vodio zapisnike o svome svakodnevnom silovanju djece. Detaljno je opisivao seksualne radnje na koji način je sa kime radio. Također, domar 52-godišnji Marijo Barlović također je optužen. Iza njih pod velom tajne ostaju skrivene časne sestre i odgojiteljice koje su djecu tukle i fizički maltretirale. Jedan od te djece je i sada 20-godišnji Miroslav, mentalno retardirani mladić koji živi u Domu za djecu bez roditelja. Prije desetak godina u tom istom domu seksualno su ga zlostavljali oni koji su bili zaduženi za brigu o njemu i drugoj takvoj djeci. U četvrtom mjesecu 2005. Slobodna Dalmacija i 24 sata su objavili šokantne ispovijesti žrtava, te optužbe na račun nekoliko pedofila pod direktnim patronatom Crkve, cijela se priča zakotrljala u javnosti. Svaki tjedan u javnost izlaze nove pojedinosti o šokantnim kaznenim djelima ljudi koje štiti crkva i financijski ih nekontrolirano puni milijunima. Crkva je znala i bila je informirana ali je nastojala zataškati zbivanja. Ne može se ni braniti da nije znala jer ako ne nadziru ono što je njihovo, čime se onda ti ljudi bave osim skupljanja novca? Crkva je tada optužila medije da su sve napuhali oko slučaja Brezovica, a mnogi novinari primali su redovne prijetnje smrću. O svemu je obaviještena policija koja se usprkos raznim pritiscima nije dala – smesti.

PAPA BENEDIKT 16. najavio je učvršćivanje lađe koja popušta na sve strane a ako on krene podizati tepih biti će kriv i za događaje i zataškavanje iako je sve nasljedio. Proziva svećenstvo da su zakazali i da istina oslobađa. Grijeh je u samoj crkvi i kukolj treba odstraniti.

Crkvene optužbe i obrane vrlo brzo su pale u vodu, jer su na vidjelo izašle nove strašne pojedinosti. Među njima je bila i priča kako već dugi niz godina u Brezovici radi i Regis M, francuski državljanin koji je u domu bio volonter, a glavni mu je zadatak bio kupanje i uspavljivanje djece. Priča o Regisu koji bez naknade, iz posve humanih nakana, brine o djeci bez roditelja, na prvi pogled doista zvuči idilično. No, iza te maske krije se čovjek koji je bježao od zakona koga su hrvatske vlasti 2002. godine izručile Francuskoj, jer je za njim bila raspisana tjeralica zbog tužbe koju je protiv njega podigla njegova žena. Regis je iste godine u Francuskoj osuđen na tri godine zatvora zbog silovanja vlastite djece i unuka, a nakon što je odslužio kaznu i početkom ove godine vratio se u Hrvatsku, mirno je nastavio volontirati u domu u Brezovici, iako je i ravnateljici doma bilo dobro poznato zbog čega je Francuz bio u zatvoru. Sama policija javno je iznijela podatke da su u zlostavljanje djece bile uključene čak i časne sestre i odgajateljice, koje su djecu mučile, tukle i maltretirale na razne načine. Šok je izazvalo objavljivanje izjave jedne od časnih sestara, koja je izjavila da u domu u Brezovici ne žive djeca, već životinje. Na vidjelo je izašao i nečovječan postupak odgajateljice koja je dijete invalida bez nogu kaznila tako da ga je natjerala da danima sjedi na visokom ormaru, ne dozvoljavajući mu da siđe. Glavni državni odvjetnik RH Mladen Bajić odmah je po izbijanju afere smijenio zamjenicu općinske državne odvjetnice iz Zagreba Tatjanu Reberski koja je, kako se otkrilo, zatajila spis od nadređenih. Isto se dogodilo i zamjenici glavnog državnog odvjetnika Božici Cvjetko, koja je, usprkos prikupljenim podacima, odlučila zaustaviti dalje istražne radnje u Brezovici, ocijenivši kako tamo nema nikakvog slučaja“. No, mnogo je više bure, ali i šoka u javnosti izazvala otkrivena činjenica da su predsjednica Caritasa Jelena Brajša, koju je čitava Hrvatska doživljavala kao ženu koja je cijeli svoj život posvetila dobrobiti ugroženih i nezaštićenih, ali i bivši državni tajnik za socijalna pitanja Nino Žganec, još 1999. godine obaviješteni što se događa u domu u Brezovici. Kako je moguće da to dvoje ljudi zna za pedofile koji rade u domu za djecu, ali se pretvaraju kao da se ništa ne događa i kao da ništa ne znaju?”, pitanje je koje ne prestaje postavljati gotovo svaki čovjek u Hrvatskoj. Podignute su kaznene prijave ali za sada su institucije pravne države Hrvatske pokazale samo tromost kada su u pitanju najugroženiji pripadnici društva.

Jeste li čuli za tkz. Čuvenu vatikansku diskreciju? Ona je nepisano pravilo za sve građane države Vatikan osnovane 11.02.1929. kada je potpisan prvi lateranski sporazum. Vatikan ima svoju policiju, pravosuđe i sama kroji zakone, a potruditi će se da svaka prljavost bude zataškana da se vjernici ne bi sablaznili. Trebalo je mnogo godina da svjetlost dana ugleda priča da smrt Pape Pia XI. 10.02.1939. nije bila prirodna, već je nastupila kao posljedica trovanja koje je po svim izgledima naredio Benito Mussolini. Izvršitelj ubojstva je ubrizgao injekciju sa otrovom Papi, a to je dr. Francesco Petacci, vatikanski liječnik, otac ljubavnice BenitaClare Petacci. Također je i vrlo sumnjiva smrt Pape Ivana Pavla I., koji je umro svega mjesec dana nakon imenovanja, i to kako službeno kažu od infarkta. Sve se odvilo jako brzo i tajanstveno, u kratkom roku je balzamiran i pokopan. Mediji Italije su došli do saznanja da se tu nešto veoma sumnjivo dešava, ali nisu imali dokaze. Papa Ivan Pavao I. je prema saznanjima povjerljivih ljudi u njegovom krugu imao namjeru smijeniti «vražjeg bankara» Marcinkusa, što je platio glavom. Za Marcinkusa se naknadnim istragama utvrdilo da je bio povezan sa masonima koji su iznutra oduvijek rušili crkvu, no on je to opovrgavao. Nepobitna je istina da veliku zavist prema Katoličkoj crkvi imaju masoni, tajna organizacija koja nosi nazive: “Zatvoreno društvo” ili “Slobodni zidari”, kako se nazivaju. Katolička crkva diljem svijeta broji oko milijardu ipo sljedbenika, zato je veoma interesantna rušiteljima. Njeni rušitelji grade svoje teze na tome da je crkva izmislila Boga kako bi obmanjivala javnost i bogatila se na tuđim nevoljama i molitvama. Nažalost to se i pokazalo, ali se nije pokazalo da Bog ne postoji, naprotiv. Međutim masoni su ustrajni u svojim naumima i Crkva im je neprijatelj broj jedan, te koriste sve kako bi tako reći srušili manipulaciju smišljanu stoljećima. U Vatikan su uspjeli ubaciti mnogo komunističkih obožavatelja koje su “duhovno prosvijetlili” i rovare unutar same crkve te sve aktivnosti i onih poštenih moralnih svećenika degradiraju u javnosti.

Švicarska garda

Švicarska garda je službena vojska Pape zadužena za brigu i sigurnosti, kako Pape tako i Vatikanske države. Jedan od najcrnjih dana zabilježen u Vatikanu desio se 04.05.1998. kada je gardist Cedric Tornay (23) na vrlo misteriozan način usmrtio svoga zapovjednika Aloisa Estermanna (44) i njegovu ženu Gladys, te na posljetku sebe, a pronađeni su u apartmanu Estermanna. Šok i nevjerica, razne teorije a nigdje pravoga povoda. Kako se neslužbeno saznaje, Vatikan je sve razjasnio ali to nikada nije izašlo u javnost. Jedni su tvrdili kako je jednostavno Tornay poludio i u stanju ludila iz čista mira ubio Estermannove, druga verzija je da je to učinio zbog toga što ga Estermann nije promaknuo u viši čin, treća verzija je da se radilo o pomračenju uma zbog strasne homoseksualne ljubavi između Tornaya i Estermanna, gdje se Tornay nije mogao pomiriti da ovaj želi ostati sa ženom, a četvrta verzija je da je Estermann bio agent Stassia, te da Tornay nije izvršio ubojstva i samoubojstva nego je to netko četvrti izrežirao. Estermann je na dan pokušaja ubojstva Pape Ivana Pavla II, bio mladi kapetan koji je bio zadužen za fizičku neposrednu zaštitu Svetoga Oca.

 

trojac Cendric, Gladys, Alois

Kada je atentator Ali Agca otvorio vatru, Estermann je prvi skočio na Papu da ga zaštiti tijelom. No to nije bilo dovoljno uvjerljivo istražnom sucu Ferdinandu Imposimatou, koji je u svojoj knjizi o tom tragičnom činu iznio svoje sumnje koje nikada nisu dokazane – da je Alois Estermann bio agent Istočno-njemačkog Stassia, te da je upravo on postavio prislušne uređaje u Apostolskoj palači. Osim toga, dvije godine nakon atentata oteta je šesnaestogodišnja Emanulela Orlandi, kći Vatikanskog podvornika, koju su svjedoci događaja često viđali u društvu i razgovorima sa satnikom Estermannom. Djevojčica, a danas ako je živa djevojka do danas nije vraćena i nepoznato je gdje se nalazi i da li je živa. Kako tvrdi sudac Imposimato, dugogodišnji šef Stassia general Marcus Wolf je potvrdio pa se predomislio, te negirao da je Estermann bio njegov agent. Vatikan je službeno odbio tezu da je Estermann bio agent Stassia i da je to provjereno kao dezinformacijom, no obitelj Tornaya ne prihvaća da je njihov sin ubojica i samoubojica. Angažirali su odvjetnike i traže ponovno otvaranje procesa jer kako kažu tijelo je nađeno u neadekvatnom položaju za samoubojicu. Isto tako tvrde da nije razjašnjeno tko je sve bio u zgradi apartmana toga dana.

Jedno je sigurno, skandali i razotkrivanja unutar Svete stolice i Katoličke crkve u svijetu, svake su godine u porastu što uvelike šteti ugledu Crkve koja se predstavlja najmoćnijim Kristovim vođom. Crkva se brani da sve to rade masoni ubačeni unutar crkve.

Pripremio: Istraživački tim udarno

AL CAPONE

SLAVNI TALIJANSKI DON

Al Capone

Fotografija Al Caponea iz kartoteke FBI 1931.

Alphonso Gabriel Capone, rođen je 17. 01.1899 u Brooklynu, a skraćeno ime koje je kasnije sebi nadjenuo je Al Capone. On je američki mafijaš talijanskog podrijetla koji je ušao u povijest Amerike kao jedna od najpoznatijih ikona kriminalne sfere 20. stoljeća. Bio je četvrto dijete od devetero braće i sestara. Iako je živio u opasnom kvartu pokušao je ostati pošten, pa je u početku radio u slastičarnici i knjižari. Srednjeg rasta, jak i nabijen, te doslovno lud u krvi. Capone je čovjek koji je posjedovao Chichago 40-tih. Već u šestom razredu osnovne sa 12 godina je prekinuo školovanje nakon sto je prebio svog učitelja, da bi se dokazao, pa pridružio bandi James Street Gang koju je vodio Johnny Torrio sa kojim će kasnije tijesno surađivati. Mentor u kriminalu mu je bio Frankie Yale i on ga je upoznao te učvrstio mu kontakte sa Torriom. Tu je upoznao i jednog od najvećih likova talijanske mafije u Americi Lucky Luciana.

 Sa 18 godina, šef mu je ponudio da radi u Howard Inn , restoranu na obali Coney Islanda. U ljeto 1917, dok je radio tamo, prišao je sestri Franka Galluccia i rekao joj: “Imaš divnu guzu, shvati to kao kompliment“. Naravno njen brat je tražio Alovu ispriku, a kada mu se Al “nasilno htio ispričati”, Galluccio je izvadio nož i razrezao Alov lijevi obraz. Ožiljak je vječno ostao. Capone je to poslije tumačio novinarima kao ranu zadobivenu u Francuskoj u Prvom svjetskom ratu. Capone naravno nikad nije bio regrutiran u vojsku niti se borio u Francuskoj. 1959. Galluccio je u jednom intervjuu izjavio da udarac nije bio dovoljno jak da obori Ala, pa je instinktivno povukao nož. Na Caponeovu nesreću, Galluccio je imao dobre veze, pa su se tako uz prisustvo  Joea Masserie, Luckya Luciana i Frankie Yalea, riješili svi problemi između njih dvojice. Capone se morao ispričati Gallucciu zbog uvrede, a on je morao Alu platiti 1000 $ zbog ožiljka.

 

NAJUTJECAJNIJE POLITIČARE, KONGRESMENE, NAČELNIKE, GRADONAČELNIKA, POLICAJCE IMAO JE NA PLATNOJ LISTI

  1918. Al se zaljubio u Irkinju. Iako je bila skoro 2 godine starija od njega vjenčali su se iste godine. Mary (ili Mae kako su je neki zvali) uskoro je rodila sina Alberta Francusa Caponea. Krajem 1918. godine Capone je pošao da prikupi dug za Yalea. Kada je vođa White Hand bande “Wild Bill“ Lovett saznao da Capone gnjavi jednog od njegovih ljudi odlučio ga je ubiti. Da bi ga spasio, njegov mentor Frankie Yale ga šalje Johnnyu Torriu u Chicago. Tamo je radio za “Big Jima“ Colosimoa i Torria. Torrio se posvađao sa svojim ujakom Colosimom zbog trgovine alkohola, koju mu je ovaj zabranio. Torrio i Capone su u vrijeme prohibicije alkohola u SAD uvidjeli da se mogu brzo obogatiti. Torrio je odlučio ukloniti svog ujaka. Sredio je da Colosimo bude prisutan kod jednog istovara robe iz kamiona. Nakon samo dva hica ujak je pao mrtav na zemlju mrtav. Ubojica je bio Al Capone. Torrio je sad bio na samom vrhu čikaškog podzemlja, a Capone mu je bio desna ruka. Odlučili su preuzeti čitav grad, pa tako bande koje nisu htjele da se pokore bile su “primorane“.

Banda O’Banion se nije htjela pokoriti, pa su tako zaratili s Torriom i Caponeom. O’Banioni su smjestili Torria u bolnicu, i kada je nakon mjesec dana izašao, uzeo je 30 miliona $ i vratio se u Brooklyn . Tako je sa samo 26 godina Al postao šefom jedne od najvećih mafijaških porodica. Porodica je imala preko 1000 članova. Iako je Capone bio ubojica, svodnik, utjerivač i trgovac alkoholom, javnost ga je voljela. Često je bio viđen u društvu političara, biznismena i filmskih zvijezdi. Ograničio je poslove na samo one koje je javnost voljela – alkohol, kocku i  žene. “Jer ako im daš što žele, neće ti suditi.“, rekao je Al. Kad bi bio viđen na nekim kulturnim događajima, često su mu pljeskali i skandirali.

Capone je izgradio reputaciju strahopoštovanja, tako da mu ni jedna suparnička banda nije smjela parirati u reketaškom poslu. Capone je bio okružen ljudima kojima je vjerovao, Frank Nitti, McGurn “Machine Gun“, Tony Accardo“Joe Batters“.  Povjerenje je bilo sve što je Capone imao, jer ako ne vjeruješ svojim tjelohraniteljima, onda si praktično mrtav čovjek. To povjerenje koje je izgradio bilo je obostrano među njegovim ljudima. Ali i s tako dobrim povjerenjem u svoje ljude, na Ala je bilo izvršeno nekoliko neuspjelih atentata. Jedan takav bio je i od strane O’Banion bande. Nekoliko napadača došlo je ispred Alovog restorana sa sačmaricama i automatima. Ispalili su preko 1000 metaka, ali se Al uspio sakriti na pod i izvući bez ijedne ogrebotine. Kada su ga novinari pitali zna li tko je pucao, rekao je da je to vjerojatno bila njegova mušterija kojoj se nije svidjela hrana.

Međutim Capone je znao da su ga izdala trojica njegovih ljudi: John Scalise, Albert Anselmi i Hop Toad Giunta koje je đentlmenski pozvao na svečanu večeru i spektakularno im na svečanom banketu smrskao glave indijanskom palicom. Taj događaj je bio korišten za jednu scenu u filmu kum. Johnny Torrio se odlučio se povući iz kriminala, te je nasljedstvo prepustio upravo Al Caponeu. Kada je Capone postao sef, pokazalo se da će on biti prvi mafijaš kod kojeg će svi imati iste mogućnosti bez obzira na rasu, religiju ili nacionalnost. Okruživao se ljudima u koje je vjerovao i koji su vjerovali njemu. Neprijatelje je redom jednog po jednog, sklanjao sa puta a pojedini pošteni i nemoćni agenti FBI su shvatili da Al Capone ima na platnoj listi brojne policajce, agente, suce, itd. Praktički nisu imali način da mu stanu na kraj. 

Slavni FBI agent ELIOT NESS nije bio na prodaju i zagorčao mu je život okupivši sve gladne pravde

Capone je organizirao jedan od najpoznatijih atentata u povijesti mafije. Protivnička North Side banda koju je vodio Bugs Moran, sve više mu je zadavala problema i postala ozbiljno konkurentna, pa je Al odlučio da ih spektakularno zaustavi na način koji će pamtiti SAD. Smatrao je da su kršenjem pakta preuzeli jedan dio trgovine, a krvoproliće koje je organizirao nikada nije dokazano. Otišao je u Miami mjesec dana i tempirao “Masakr na Valentinovo” koji se desio 14.02.1929. Capone je poslao svoje ljude u sjedište organizacije North Side obučene kao policajce. Hladnokrvno su u sred restorana pobili 6 suparničkih mafijaša i 1 slučajnog prolaznika, a nekoliko ranili. U javnosti je događaj odjeknuo i svi su pomislili na Caponea. Međutim on se i zato pobrinuo, pa je mjesec dana ranije otišao u Miami te je od tamo telefonom pričao s glavnim tužiteljem te izjavio kako je imao teški bronhitis i ležao u sobi p nije mogao ni naredbe davati. Iako je imao i više nego čvrst alibi, privukao je previše pažnje.

U to vrijeme FBI nije imao ovlasti koje danas ima, pa tako da su samo mogli osnovati porotu koja je poslala istražitelja da ispita Caponeov boravak u Miamiju. Na zahtjev glavnog tužitelja koji je sumnjao u korumpiranost policije i agenata dao je povjerenje čovjeku po imenu Eliot Nessu da sa skupinom nekorumpiranih agenata stane na kraj Al Caponeu na bilo koji način, korsiteći sva moguća sredstva koja će biti sudski vjerodostojna. I poslana je nova istražna ekipa na čelu sa Eliotom Nessom koja je otkrila da je Capone posjećivao konjske utrke, krstario do Nassaua, planirao put do Biminia i da je svaki put viđen u dobrom zdravstvenom stanju. No jeli to ikako povezuje Caponea sa krvoprolićem? Samo svjedoci koji su tvrdili da sumnjaju na njega i to iz suparničke organizacije. Uskoro su i oni počeli “nestajati”, pa je Capone uhićen i optužen za organizaciju.

Capone se 20.03.1929. pojavio na svjedočenju pred glavnom federalnom porotom u Chicagu. Davao je iskaze sve do 27.03. kada je utvrđeno da nije organizator niti stoji iza masakra. Pušten je kao slobodan čovjek. Međutim čim je napustio sudnicu uhapšen je od strane žalbenog suda i morao se suočiti s kaznom od godine dana zatvora i 1000 $ novčane kazne. Nakon što je platio 5000 $ jamčevine odmah je pušten. 17.05.1929. godine Capone je uhapšen u Philadelfiji skupa sa svojim tjelohraniteljem, zbog nošenja oružja bez dozvole zbog čega je morao odslužiti godinu dana. Nakon devet mjeseci je pušten zbog dobrog ponašanja. 28.03.1930. godine Capone je morao opet u zatvor na 6 mjeseci zbog neplaćanja sudskih troškova. Žalio se na tu odluku, ali mu je žalba poništena i poslan je u Cook okružni zatvor. Počeo je shvaćati da je bolje da drugi odrađuju sve njegove “krvave pohode.”

Policija Caponea vodi pred sud

Kada je istražitelj Eliot Ness shvatio da nitko neće da svjedoči protiv Caponea i da ga ne može staviti iza rešetaka duže od par mjeseci, počeo je “prljavo igrati” da nađe sve upotrebljivo kako bi ga smjestio dugotrajno u zatvor a to će uspjeti tek u dogovoru sa financijskom policijom. Zajedno sa ministarstvom financija nabavlja dokaze i priprema optužnicu zbog utaje poreza. U optužnici su se pored Ala našli njegov brat Ralph Capone “Bottles“, Jake  Guzik “Greasy Thumb“, Frank Nitti još neki Caponeovi suradnici. 16.06.1931. Capone je priznao utaju poreza i iskorištavanje prohibicije. Kasnije je izjavio da je imao dogovor sa sucem da će odležati samo 2,5 godine. Otkriva se da je kupio porotu i suce i traži se novo suđenje, te je na novom suđenju 18.10.1931. Capone optužen za 22 točke optužnice i osuđen na 11 godina zatvora. 1932 godine je poslan u federalni zatvor u Atlanti, ali je uspio preuzeti kontrolu u zatvoru i time stekao mnoge društvene privilegije. Tada je prebačen u “Alcatraz” zatvor na otoku kod San Francisca. Sa strogim upraviteljem i bez kontakta sa svojim suradnicima Capone je polako psihički popuštao. Pokušavao je smanjiti svoju kaznu sa uzornim ponašanjem i nesudjelovanjem u pobunama. Ali kada je pokušao podmititi čuvare poslan je u samicu.

Trajni odlazak Caponea na robiju odakle se neće vratiti

U Alcatrazu je Capone stekao mnoge neprijatelje. Često su ga ostali zatvorenici maltretirali, a samo nekoliko njih je stalo uz njega. Bilo je nekoliko pokušaja da se ubije Veliki Al. Bio je uboden u leđa, bilo je pokušaja trovanja i davljenja. Nakon nekog vremena se psihički razbolio a i uznapredovao je sifilis koji je zaradio puno ranije od svojih prostitutki i koji nije bio liječen. Infekcija se proširila na čitavo tijelo, pa tako i na mozak. Zadnju godinu u Alcatrazu je odslužio u zatvoreničkoj bolnici odakle je premješten u zatvor u Kaliforniji. Nakon izlaska iz zatvora još je neko vrijeme proveo u bolnici te se vratio u svoje odmaralište na Palm otoku u Floridi. 16.11.1939. Capone je pušten nakon odsluženih 7 godina, 6 mjeseci i 15 dana. Liječen je u apartmanu u Miamiju. Međutim bio je toliko bolestan da je skoro cijelo vrijeme vegetirao. Teško narušenog psihičkog zdravlja, nikad se više nije vratio u Chicago, jer nije bio mentalno sposoban voditi mafiju. 1946. njegov psihijatar je ustanovio da Al ima mentalne sposobnosti dvanaestogodišnjeg djeteta a do smrti 25.01.1947. u New Yorku, Al je ostao uz svoju ženu i obitelj. Osim sifilisa koji ga je dotukao, dobio je tešku upalu pluća, potom srčani udar koji nije preživio.

Pripremio Toni Eterović uz arhive

ARAPSKI LUXUZ ŠEIKA

DUBAI

Ujedinjeni Arapski Emirati na čelu sa Dubaiejem odišu luxuzom istočnog svijeta. Luxuz koji se nema gdje potrošiti, luxuz zarađen na Arpaskoj nafti uložen je u Dubai, obećani grad svijeta, sa luxuznim hotelima od 7 zvijezdica, markama koje nikada niste vidjeli.

Hotel sa sedam zvijezdica koji je zaštitni znak Dubaia

Poseban grad u Aziji koji simbolizira luxuz je Dubai, grad Ujedinjenih Arapskih Emirata. Dubai ima oko dva milijuna stanovnika, i stalno je u porastu useljavanje kao i kupovina skupocjenih parcela zemlje uz more. Uglavnom su to Indijci, ali ima ih iz svih krajeva svijeta, od Australije, pa sve do Južne Amerike. mnogobrojna svjetska slavna imena su rezervirala i unaprijed platila ville koje se tek grade. Radna snaga je jeftina, pa je za izgraditi zgradu potrebno pet puta manje sredstava nego u Europi. Da ne govorimo o blagoj klimi, nema tu snijega, kiša, vjetrova, pa nije potrebna ni jaka i otporna konstrukcija. Najstarije zgrade (ne računajući kulturne spomenike) imaju dvadesetak godina. Dubai je nevjerojatan sudar istoka i zapada, a nekoć je to bilo samo naselje lokalnih beduina koji su živjeli od ribolova i  bisera.

 

Sheikh Mohammed Bin Rashid Al Maktoum

Danas je Dubai azijsko središte trgovine zlatom i naftom, kao i ključno turističko središte svijeta. Elitne pješčane plaže, hoteli sa šest zvjezdica, trgovine luksuzom, draguljarnice, itd. čak su i umjetni snijeg sa skijalištem izgradili. 1971. godine formiraju se Ujedinjeni Arapski Emirati sa glavnim gradom-emiratom Abu Dhabijem, dok se Dubai istakao kao velika trgovačka luka. Šeik Mohamad Bin Al Maktoum ima nevjerojatan njuh za biznis i potrudio se sagraditi infrastrukturu za buduće najveće turističko i trgovačko središte na svijetu. Danas se rade tri otoka u obliku palme na kojema će se nalaziti rezidencije, a suvišno je spomenuti kako su sva tri otoka rasprodana u roku dok si trepnuo, bez obzira na enormnu cijenu i unatoč tome što nisu sasvim ni izgrađena. Između njih će biti mali otočići u obliku karte svijeta. Sve će to biti vidljivo golim okom sa Mjeseca, a to je jedino do sada uspjelo Kineskom zidu, naravno od građevina izgrđenih rukama.

 

Plaže su pješčane od sitnog pijeska, a more je toplo. Prekrasno za izležavanje i ljubitelje picigina. Sezona kupanja na plažama počinje tek polovicom desetog mjeseca, jenjava jer ipak malo zahladi (ako je vama 24 stupnjeva hladno) u prvom i drugom mjesecu, te ponovno počinje od trećeg do petog mjeseca. Kasnije je bolje ne proviriti nosom van ukoliko se ne želite rastopiti od vrućine koja doseže enormnu visinu celzija. Izbor je velik. Od skupih plaža poznatih lanaca hotela i country clubova na koje se upad plaća i do 100 $, do besplatnih plaža, samo je teško naći odgovarajuću. U vrijeme Ramadana, muslimanskog svetog mjeseca, kad je običaj ne jesti i ne piti NIŠTA do sumraka, ne smijete na javnom mjestu ispijati vodu jer je to uvreda lokalnom stanovništvu, ali i ostalim muslimanima kojih je ovdje većina, pa je teško biti na suncu bez vode. Jedino ako puše povjetarac koji ublažuje situaciju. Najpopularniji sport je Kite Surfing- surfanje na dasci kojom upravljaš uz pomoć zmaja. Jako je atraktivan i zanimljiv za gledati.


Zanimljivo je napomenuti da je Dubai meka shoppinga. Možeš kupiti sve – čak i skijaška odijela. U malim uličnim trgovinama, cjenkanje je najbitnije. U velikim trgovačkim centrima nema toliko cjenkanja, ali se cijene mijenjaju i spuštaju kroz tjedne, kako se roba mijenja. Tako se već tradicionalno (kako je to novi grad, tamo je tradicionalno sve što se događa dvije godine za redom) održava Shopping Festival. Sve cijene u apsolutno svim trgovinama se prepolove, pa je taksi nemoguće naći. Interesantan je i arapski natjecateljski duh. Kako se trenutno grade dva najviše nebodera na svijetu (u New Yorku na mjestu WTC-a i negdje u Kini), u Dubaiu se grade, ne jedan, već dva još viša nebodera. Njihova visina je tajna svima, pa čak i građevinarima, da se ne bi desilo da slučajno nisu najviši. Prvi će se zvati Burj Dubai (u prijevodu s arapskog: Dubajski toranj), gradi se u novijem dijelu Dubaija, a jezerca će biti oko njega, naravno sve je to do nedavno bila pustinja, dok će se drugi graditi na jednom od palmi-otoka. Naravno, gradi se i najveći shopping mall na svijetu, u sklopu kojeg će biti i dvoransko skijalište a rade se i marine, olimpijski sportski centri, golf tereni, a i projekt podvodnog hotela je u planu. Naravno, sve što se gradi, gradi se enormnom brzinom, s ciljem da si priskrbi prefiks naj- na svijetu, tako da je cijeli Dubai jedno veliko gradilište. Naravno, treba poraditi i na prometnom opterećenju.

Najluksuzniji hotel na svijet- Burj Al Arab

Najluksuzniji hotel na svijetu je Burj Al Arab, iznutra sav u zlatu, ima 7 zvjezdica najviše na svijetu, da, to je onaj hotel izgrađen u obliku jedra; najviši hotel na svijetu, ime mu u prijevodu znači Arapski toranj, a da bi ste odsjeli u njemu morate mjesto rezervirati nekoliko tjedana unaprijed, a potrošiti minimalno 200 $ za večeru. Iz neposredne  blizine hotel stvarno izgleda impresivno. Tu je i hotel Jumeirah Beach Hotel, u blizini vodeni park Wild Wadi, a i Madinat Jumeirah, trgovački i hotelski centar izgrađen u prekrasnom arapskom stilu. Tu je i Dubai Creek, prirodni kanal oko kojeg se Dubai počeo razvijati. Onuda plove abre, malene barčice koje prevoze ljude, ali i teret, s jedne strane Dubaija na drugu. Za sitne pare možete unajmiti jednu i tako se lijepo voziti. Dubai je poznat i po Gold Souku- tržnici zlata. Tamo ima svega i svačega, uglavnom od žutog, jako žutog zlata. Naravno i tu je cjenkanje najbitnije, a zlato je jako jeftino. Postoje restorani po svačijem ukusu, od japanskih sushi barova do američkih fast foodova. Arapska hrana je prihvatljiva. Uglavnom je to meso (nikako svinjetina) na roštilju, sa njihovim fenomenalnim umacima i salatama, te poznatim arapskim kruhom. U kafićima se puši shisha, kod nas poznatija pod nazivom nargila. Naravno u njoj nema nikakvih narko sastojaka, nego su tu uglavnom voćne arome sa jako malim udjelom duhana.

Vodeni park

Što se izlazaka tiče- ima za svakog pomalo. Samo na nekim mjestima se prodaje alkohol, tamo uglavnom zalaze Europljani, a alkohol je poprilično skup. Ali opet jeftiniji nego na nekom europskom skijalištu. Sa blještavim licem Dubaija, mora doći i ne tako atraktivno naličje. Vjerojatno se pitate tko sve to gradi, tko za jako male novce čuva djecu, tko za ništa novaca nosi vašu ribu kupljenu na placu, tko čisti stanove? Pa to su uglavnom jako siromašni Indijci, Pakistanci, Kinezi, Filipinci. Ima ih mnogo, uglavnom su muški. Nisu vidjeli svoju obitelj godinama, preživljavaju, a sa zarađenim uspiju tek isplatiti dugove. Čak neki i pod vedrim nebom spavaju. Kad zagrebete malo ispod površine, ne čini vam se sve to tako glamurozno. Koliko god Europljani živjeli u Dubaiju kao kraljevi, toliko ima jadnih pripadnika iz zemalja trećeg svijeta. Neki žive samo i od vaše manče. Sve u svemu, kada se skupe dojmovi, Dubai je prekrasan sudar tradicionalne autohtone arapske, zapadnjačke i istočnjačke kulture. Nevjerojatan vizualni doživljaj i kulturni šok. Jedan od gradova koje definitivno treba posjetiti, ali i u koje se treba vratiti.

Fascinantni hotel Atlantida

U Dubaiju se stalno nešto novo izgrađuje, pa tako je 25.09.2008. otvoren luksuzni hotel s pet zvjezdica Atlantis (Atlantida), The Palm. Sa svojih 1539 soba, 17 restorana, 20 trgovina i vodenim parkom koji vrvi morskim psima, piranama, ražama i drugim domaćim i uvezenim morskim stvorenjima, to je prvi u nizu od 33 hotela iste kategorije koji bi trebali krasiti umjetni otok u obliku palme. Izgradnja je stajala 1,5 milijardi dolara. U Atlantisu se raskošnim kamenim toboganom spuštate među morske pse, dupine, meduze i razne egzotične morske životinje čiji se ukupan broj vrsta procjenjuje na oko 65.000. Brigu o tom preobilnom podmorskom (oceanskom) životu, smještenom u 11 milijuna litara morske vode, čija se ljepota može uživati iz brojnih zajedničkih i privatnih prostorija poput restorana ili kupaonica, ali i marinirana na pladnju, vodi 100-tinjak akvarista, veterinara i poneki vrhunski kuhar. Zidovi hotela optočeni su sa 2,250 tona najfinijih vrsta mramora i kamena, osvjetljava ga 100.000 svjetiljki, a okružuje 60.000 stabala, palmi i grmova. Jedno noćenje u najluksuznijem apartmanu, Bridge Suite, površine 924 kvadratna metra, stoji 25.000 dolara na noć.

Pripremio i snimio: Valerio Livni, Reuters i AP